„pismo namjere“: REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ

Kraljevska akademija

ZAGREB, Grič 2

Predmet:  32/2014 (pobude)

Zagreb, 20. listopada  2014. godine

“Žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjenah,
a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah,
pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija,
kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj».

(Franjo Rački, «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.)

 

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

Akademik ZVONKO KUSIĆ, predsjednik 

LOCO

Poštovani,

Iskrene vam čestike glede svečane obilježbe 200. obljetnice rođenja bana pučanina, jezikoslovca i političara IVANA MAŽURANIĆA, što se organizira 22. listopada 2014. u Atriju palače HAZU-a (Zagreb). S tim u svezi, posve neobvezatno, dopustite ad hoc „pismo namjere“ pod sloganom:

REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ

1. Kraljevska akademija (Academia Regia), glede zahvalnosti prema hrvatskom narodu, utemeljila je 1776. godine carica Marije Terezije (1717. – 1780.). Akademijina je bila misija „da obrazuje građanstvo i doprinese većem općem dobru dok se vodi istom logikom koja uspostavlja Državu.“[1] Nažalost, još pod neistraženim okolnostima, ukinuta je 1850. godine, da bi je zamijenila Južnoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – JAZU (1864.). Potonja je nastala po crti Bečkog dogovora (1850.), kojim je, kao „minom s odloženim paljenjem“, kobno oblikovana jugoslavenska, pače i europsko-svjetska povjesnica.[2] Ušavši u svoju palaču na zagrebačkom Griču – posebice marom njezina ravnatelja (prof. dr. sc. BORNA pl. BEBEK) – Kraljevska Akademija obnovljena je 2012. godine. Pod geslom muiltitudo sapientuim sanitas orbis, glede najviše moguće neovisnosti,[3] svojim djelovanjem i projektima (od kojih je jedan i „Hrvatski ustav“), Akademija nastoji uspostaviti i promicati nacionalni i državni kontiniutet, što je – tragom fatalna ideološkog projekta JAZU-a (1864. do danas) – dramatično zagubljen za prve i druge Jugoslavije.

2. U tom kontekstu, prvi nadbiskup i kardinal zagrebački JURAJ HAULIK  (1789.-1969.) i prvi ban pučanim IVAN MAŽURANIĆ (1814.-1890.), amblematična su imena, gotovo zaštitni znak obnovljene Kraljevske Akademije. Ukratko, naspram jugoslavenske (balkanske), oni su bila zadnja crta obrane srednjoeuropske uljudbene i kulturne nam identifikacije.[4] S tim u svezi komunistička (jugoslavenska) povjesnica kardinala Haulika gotovo izrinula, dok je Mažuranića priznala tek kao književnika (pjesnika). Naime, usuprot kobna kovanja „rasno-jezičnog jedinstva“ (v. moto), iza čega je – po crti „evangelikalnog ekumenizma“[5] – stajala imperijalna britanska politika, upravo je Mažuranićevom vladavinom započeo proces konstituiranja Hrvatske kao moderne političke zajednice („hrvatske nacije“). Nažalost, taj je proces  prekinut ulaskom u prvu i nastavno u drugu Jugoslaviju, da ni danas nije dovršen uspostavom samostalne republike Hrvatske (1990.).

3. Kad je riječ o Ivanu Mažuraniću, upravo se nalazimo u ozračju jubilarne  godine glede obilježavanja 200. obljetnice njegova rođenja (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. – Zagreb, 4. kolovoza 1890.). Iako pod agendom UNESCEO-a, pače i pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora i Vlade, skandalozno je izostala nacionalna (državna) obilježba rečene obljetnice (11. kolovoza 2014.).[6] Međutim, zaigravši „Kolo za bana“ kao i učeničkom „Razglednicom za bana“, Novljani su se dostojno odužili svome slavnome sugrađaninu.[7] U tom ozračju, pobudom Kraljevske akademije, u Novom je organizirano predavanje „Hrvatska nacija – nedovršeni projekt Ivana Mažuranića”. Nova otkrića o „banu pučaninu“ toplo su zaprimljena, kao i načelni prijedlog glede revizije ranijih i podignuća nova spomen-obilježje na novljanskom „Dvoru Mažuranićevih“. [8]

4. Uglavnom, u ovim dramatičnim trenutcima „shizofrene“ Hrvatske, otkrivena je iznimno važna (re)aktualizacija Mažuranića, kao državnika i političara.[9] S tim u svezi, u sklopu nekoliko akademskih zajednica (HAZUD, Kraljevska akademija i KAZ „Kralj Tomislav“), organizirana je 14. rujna 2014. godine svećana akademija, uz predavanje „Ivan Mažuranić – Otac moderne Hrvatske.“[10] Nastavno, iako u završnici jubilarne godine, tragom pobude Kraljevske Akademije, niz ogranaka Matice hrvatske[11] prisjetit će se, uz ino,i svojega dugogodišnja predsjednika. Isto tako, nedavno je Zbor hrvatskih ratnih veterana organizirao tribinu o temi: „Ivan Mažuranić u svom i našem vremenu“. U svim tim prisjećanjima toplo je pozdravljena pobuda: da bi Hrvatski sabor mogao (trebao) uvesti „Dan sjećanja na Ivana Mažuranića“ (29. rujna, dan njegova ubanjenja), dok bi na (u) Banskim dvorima Hrvatska vlada podigla spomen-obilježje: „Ovdje je stolovao ban pučanin IVAN MAŽURANIĆ (1873.-1880.) – „začetnik moderne hrvatske nacije.“

5. S obzirom na to, glede si autoriteta, iznimno bih nas radovala otvorena potpora HAZU-a glede: (1) podignuća spomena Ivana Mažuranića u/na Banskim Dvorima, (2) uvedbe „Dana sjećanja na Ivana Mažuranića“ u Hrvatskom saboru i, s tim u svezi, isto tako, (3) podignuća spomena kardinalu Hauliku u Hrvatskom saboru. Glede potonja, to je ranija pobuda, budući da je  «Haulik nedvojbeno veliki zaslužnik i neće biti zaboravljen u nizu velikana čija će se poprsja kasnije postaviti u Saboru, što je najavio predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić».[12] Međutim, očigledno po crti neobalkanske (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (od 2000. do danas), spomenuta je pobuda, vjerojatno, skončala u ladicima saborske pismohrane, kao i zagubljeni (opetovani) prijedlog Gradskoj skupštini Grada Zagreba glede „Preimenovanja Trga maršala Tita u Trg kardinala Jurja Haulika“.[13]

6. Nakon dramatične, gotovo „shizofrene“ hrvatske situacije, što je susljedno obilježena rečenom neobalkanskom kolonijalnom politikom, spomenute bi obilježbe simbolički mogle zacrtati povratak izvornom „hrvatskom pravcu“, što je tendencijski živovao za tzv. „Tuđmanove Hrvatske“. Na taj način, primjerice, onkraj tobože „osnovnog pitanja predsjedničkih izbora: jeste li za fašizam ili antifašizam?“[14] – iskristaliziralo bi se temeljno pitanje: kako, po crti Haulik-Mažuranićeve državno-političke baštine, dovršiti proces nacionalne (političke) identifikacije. Naime, za razliku od Strossmayera i Račkoga, uz kardinala Haulika, Mažuranić nikada nije iskazivao jugoslavensko usmjerenje niti je računao s ulogom Srbije u definiranju budućnosti Hrvata odnosno Južnih Slavena u sklopu Austrije. [15] Stoga je više nego aktualno  pitanje: “Hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća” .[16]

6. Međutim, naspram koncepcije „hrvatskog političkog naroda“, etnojezično je jugoslavenstvo i dalje poželjna identifikacija. Naime, par godina nakon završetka Domovinskog rata (1990.-1995.), kojim su položeni temelji „hrvatske nacije“,[17] iz nacionalnog je panteona (HAZU) protekao ontološki zaziv: „Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta“.[18] Štoviše, glede te  kolonijalne crte, drugi je akademik skandalozno “naštimao“ antropogenetičke nalaze, kako bi, uz filološko-lingvističku, spomenuta balkanska ontologije imala i tobožnju egzaktnu posvjedočenost.[19] U tom je kontekstu, tek razumljiva zamjedba iznimno cijenjena akademika. Naime, on drži da od prošla stoljeća, kad se oblikuje moderna nacija, pa sve do današnjih dana, «hrvatske političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom».[20] Riječ je, prije svega, o konstitucionalnom kaosu,[21] kojim je obilježena tobože neupitna preambula, [22] odnosno tzv. Izvorišne osnove Hrvatskog ustava.

7. S obzirom na to, pored otvorene potpore organiziranih hrvatskih branitelja, uz suglasje (o)pozicionalne političke, kritička bi akademska (intelektualna) elita trebala pobuditi ustavne promjene in capite et membris. Naime, upravo one promjene što su, naspram sadašnje „partitokracije“, u funkciji „hrvatske nacije“ (koncepcija „hrvatskog političkog naroda“), koja čak ne postoji ni kao ustavna kategorija. Ako je to tako, glede zahuktalih predsjedničkih izbora, vjerojatno, rado bi se čuo razumni glas: „HRVATSKA NACIJA, u koju spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta, u središtu je moje kampanje i PROGRAMA“. Tek na toj programskoj platformi – onkraj novosmjerno-zapadnobalkanske „(č)etničke“ – koja se, pače, promiče pod HAZU-ovim pokroviteljstvom[23] – kao normalna politička nacija, izvorno bi europskim pravcem Hrvatska zabrodila nemirnim vodama zapadne „liberalne demokracije“. Spomenutim se programom predsjednički kandidat nužno izdiže iznad „strančarenja-partijašenja“, budući da je tek hrvatska nacija onaj okvir unutar kojega je moguća normalna profilacija uobičajena političkog spektra, što ga sada gotovo shizofreno pokriva  tzv. hrvatska ljevica i desnica.

8. U svakom slučaju, toplo smo zaufani u potporu HAZU-a glede nam vraćanja simbolična duga prešućenim hrvatskim velikanima (Rediviviscus Hauliki et Mažuranić). Štoviše, sâm bi (J)HAZU ovime mogao pobuditi  autolustracijski iskorak glede si čvrste masonsko-boljševičke okomice. Naime: «Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti predana je 1945. u ruke jugomasonima sa starim šefom lože Andrijom Štamparom, kojemu će članovi Partije s Miroslavom Krležom samo sekundirati. […] Jednome su sva ta braća ostala vjerna: da služe režimu, bez svog vlastitog uvjerenja, ali jako gramzljivi za svakom povlasticom«.[24] Inače, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Broz je postao njen počasni član 28. bila je prva akademija znanosti koja je primila 28. decembra 1947. prosinca 1947. Josipa Broza za svog počasnog člana. Bio je to svečani obred kojim se JAZU zahvalila Brozu na obnovi suverenosti Hrvatske, a Broz poručio akademicima da je socijalizam okvir za znanost.[25] O kriterijima za taj okvir, na sreću, imamo izvorno svjedočanstvo.  «Dok sam bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKH […] došao mi je predsjednik JAZU s molbom da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje ’drugova iz Savske’ (tamo je bilo sjedište Udbe za Hrvatsku). Očigledno je to tada bila takva praksa prije nego se akademici predlože za izbor».[26] Sapienti sat!

9. Zaglavno: ako ikad, konačno je došao zeman glerde  oslobođanja HAZU-a od  „istočna grijeha“ (v. moto), pod kojim su začete „pogube naroda“, na koje je još  dalekovidno predbježno upozorio kardinal Haulik (1860.). Naime: «Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah [...] To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi.» Komunizam „koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine [...] zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.»[27] Zboga svega toga, još jednom, REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ.

            Harni pozdravi, uz Haulikovo geslo

IN REM CROATORUM

 

prof. dr. sc. Borna pl. Bebek, v. r.

ravnatelj Kraljevske Akademije

 

prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ, v. r.

dopredsjednik Znanstvenog savjeta Kraljevske Akademije

 

 



[1] www.kraljevska-akademija.com/

[2] Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[3] Kao ustanova priznata je od države prema člancima 1., . 2. i 3. Zakona o Ustanovama, pravno registrirana pod OIB 36228656428 s mogućnošću dodjeljivanja doktorske titule.

[4] I. Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, Zagreb, 2010.

[5] Peter Küzmič, Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983., s. 229. Također: I. Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, s. 62-63.

 

[6] „Ne znam kako protumačiti oglušivanje Ministarstva i Sabora na naš poziv i prijedlog [glede zajedničke obilježbe i financiranja – I. B. ]. Ispada da im Mažuranić nije bitan, da ovoj vlasti podsjećanje na njegovo djelovanje te doprinos hrvatskoj politici i kulturi nije važno“ (Oleg Butković, novljanski  gradonačelnik, Večernji list, 25. srpnja 2014.)

[7] www.novilist.hr/…/Kolo-i-junacke-pjesme-za-rodendan-Ivana-Mazurani…

[8] novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU…

[9] http://hrsvijet.net/:ivan-maurani-preueni-i-zlorabljeni-otac-moderne-hrvatske

[10] www.hazud.hr/poziv-svecana-akademija-ivan-mazuranic-otac-moderne-

[11] Riječki ogranak Matice hrvatske, s tim u svezi, pobudit će županijske vlasti glede moguća podignuća spomen-obilježja Ivanu Mažuraniću (i) u njegovom gradu  Rijeci. Izgledno, to neće biti problem, posebice kad su spomenute vlasti, glede promicanja slavna pjesnika i crnogorskoga nacionalnog identiteta, hvalevrijedno poklonile bistu Ivana Mažuranića gradu Cetinju (Novi list, 29. rujna 2009.).

[12] Željko Sabol, tajnik Sabora,  «Neutemeljeni prigovor Saboru», Vjesnik, 4. lipnja 1998.

[13]http://www.hkv.hr/biondi-ivan/6986-prijedlog-preimenovanja-trga-marala-tita-u-trg-kardinala-jurja-haulika.html

[14] Danko Plevnik, „Osnovno pitanje izbora je: fažizam ili antifašizam“, Slobodna Dalmacija, 29. lipnja 2014. godine.

[15] Dalibor Čepulo, „Ivan Mažuranić (1814.-1890.)“, u: Vladimir Stipetić i dr. /pr./, Liberalna misao u Hrvatskoj, Zagreb, 2000.

[16] Nikša Stančić, “Hrvatska nacionalna integracija u 19. i 20. stoljeću: ritmovi, ideologije, politica”, u:  J. Hekman /ur./,Hrvatska politika u XX. stoljeću, MH, 2006., s. 33.

[17] Kao izvor suvereniteta, Domovinski je rat trebao dovršiti proces konstituiranja moderne hrvatske nacije. Zato je britanski novinar Marcus Tanner, kako upozorava Benjamin Tolić, svojoj knjizi dao prispodaban naslov – Hrvatska: nacija iskovana u ratu (Croatia: A Nation Forgend in War, 1997.).

[18] Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224.

[19] Naime, očitom manipulacijom „uneseni su uzorci s tendencijom smanjenja udjela tzv. hrvatske haplogrupe I (Eu7), a povećanja tzv. slavenske haplogrupe R1a (Eu19)“, čime se nastojalo „potvrditi dotadašnju teoriju o etnogenezi Slavena i genetičke srodnosti naroda koji govore slavenskim jezicima“. Takvu je manipulaciju, pače, opovrgavši ranije vlastite rezultate – očito po crti neobalkanskog revivala – izvela ekipa na čelu s profesorom Pavlom Rudanom koji je, „ gle čuda, (potom) izabran za akademika“ (Ivan Jurić, Podrijetlo Hrvata, Genetički dokazi autohtonosti, Zagreb, 2011., s. 284).

[20] Josip Županov, „Razgovor“,Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.

[21]  „Nije jasno jesu li u ‘Izvorišnim osnovama’ iz 1990., koje su važne za tumačenje Ustava, država i nacija ista pojava ili dvije te je li nacija, odnosno država sastavljena po narodnom načelu po kojemu naciju čini hrvatski narod ili dijelom po državljanskom načelu ili pak i po manjinskom načelu po kojemu je država sastavljena i od manjina“ (Ivan Padjen, „Ako već mijenjamo Ustav, počnimo od temelja“, Jutarnji list, 3. siječnja 2014.)

[22] „Nema cjenjkanja, nema kopanja po preambuli Ustava.Nema demontiranja predsjednika Tuđmana, koji je to, oni koji ga cijene i poštuju, apotekarski vagao kada je slagao. To ne ćemo dirati to je statika zgrade“ (Zoran Milanović, www.vlada.hr/…/117_sjednica_vlade...6. 9. 2013.). Tako naša politička elita preko palube baca dvostoljetnu izborenu demokratsku baštinu: Naime: «Narod uvijek ima pravo popraviti, preinačiti, promijeniti svoj ustav; jedno pokoljenje ne može podvrći svojim zakonima buduća pokoljenja» (Ustav Narodne skupštine Francuske – 1793, čl. 28.).

[23] „Dok je hrvatska državnopravna ideja uspijevala preživljavati krvave diktature monarhističke, a potom i komunističke Jugoslavije, danas se razbijena na rubu same opstojnosti tek spontano opire posrbljivanju Hrvatsku. Nije li očito kako je insceniran performans srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića s hrvatskim školskim knjigama iz povijesti poslužio Beogradu da se nametne kao vrhovni arbitar ’regionalne’ prosvjetne politike, koju je nedavno u HAZU svojim potpisom u obliku Deklaracije o Regionalnoj strategiji ozakonio ministar s hrvatske strane Željko Jovanović. Ono što je tada prešutio hrvatski, izgovorio je srbijanski Jovanović, istaknuvši kako se čini sve da razlike među nama postanu što manje. Politički program jugoslavizacije hrvatski je ministar pak posredno izrazio pohvalivši predsjednika HAZU, koji je balkanskim ’mininistrima održao izuzetan govor o viziji osnivača HAZU đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera’, a koja je, kako i podsjeća Jovanović,  ’još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo’” (Mate Kovačević, „Jugoslaviziranje Hrvatske“, http://www.hrsvijet.net/, 2. studeni 2013.).

[24] Ivo Supek,  Republika Hrvatska, br. 131, Buenos Aires, 1981., s. 35-36.

[25]  Prva akademija nauka koja je primila Broza za svog počasnog člana bila je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.Svečanoj sjednici JAZU nazočili su rukovoditelji NR Hrvatske, predsjednik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske, Vladimir Nazor, predsjednik Vlade NR Hrvatske, dr. Vladimir Bakarić, i drugi dužnosnici. Broz je ušao u dvoranu JAZU “oduševljeno pozdravljen”, u pratnji predsednika JAZU, dr Andrije Štampara, i potpredsednika Akademije, Miroslava Krleže. Broz je ušao u dvoranu JAZU “oduševljeno pozdravljen”, u pratnji predsjednika JAZU, dr. Andrije Štampara, i potpredsjednika Akademije, Miroslava Krleže. Prisutnima se najpre obratio predsednik JAZU, dr Andrija Štampar (1888-1958). Prisutnima se najprije obratio predsjednik JAZU, dr. Andrija Štampar (1888-1958), koji  Štampar je bio veoma cenjeni stručnjak za socijalnu medicinu sa svetskom reputacijom. je istakao da se počasni doktorat Brozu dodjeljuje u okviru osamdesetogodišnjice JAZU. Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istakao: Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istaknuo: “Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma… To znači da je ovaj naš čovek iz naroda kome je kolevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične dubrave na Sutli, gde je pes- nik ispevao našu narodnu Himnu, da je on među našim političkim ličnostima, ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u delo i svršen čin od međunarodnog značaja. „Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma …” Maršal Tito delujući u okviru Lenjinskog i Staljinskog pokreta pokazao nam je, sa čitavim nizom svojih saradnika šta znači praktična primena načela o Lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primenjuje doslovno socijalistički.”6 Naime, “maršal Tito djelujući u okviru Lenjinskog i staljinskog pokreta pokazao nam je, s čitavim nizom svojih suradnika šta znači praktična primjena načela o lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primjenjuje doslovno socijalistički”  Obrativši se nazočnima, Josip je Broz istaknuo da je u prošlosti Akademija bila „jako ograničena, a skoro se uopće nije bavila jednom od najvažnijih znanosti – znanošću o društvenom razvitku. Tek danas u novom, socijalističkom društvu, znanosti dobiva neograničene mogućnosti … „ („Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora“, www.hereticus.org/…/, 25. 7. 2009.).

[26] Miko Tripalo, «Razgovor», Erasmus, br. 15, Zagreb, 1996., s. 26.

Mirko Vidović: Josipoviću na znanje i ravnanje

Gop. Ivo JOSIPOVIĆ
Predsjednik Republike Hrvatske
ZAGREB – Pantovcak – Hrvatska

Gospodine Predsjednice!

Vase izjave o potrebi izradbe novog HRVATSKOG USTAVA su novijeg datuma i
stoga se mogu shvatiti kao – izborno obecanje koje bi, kao i mnoga
izborna obecanja, moglo zavrsiti po onoj puckoj: Obecanje – ludom radovanje.

U ovom zadnjem slucaju, neki samo u Hrvatskoj okretni ‘odvjetnici’ mogli
bi dokazivati kako je ovo vase izborno obecanje bilo zapravo – iskreno i
u slucaju ‘zaborava’ – ispunjeno. ako to? Pa Vasa tvrdnja o ‘Drugoj
Republici’ zapravo znaci – tu smo gdje jesmo – ni koraka dalje. Jer,
Prva Republika Hrvatska je bila ona Vladimira Bakarica, a Druga pak
Repubika bila je (a i dalje je) Republika Franje Tudjmana.

POZOR: Vi sigurno niste u toku svog skolovanja u Titovoj Jugoslaviji
ucili istinsku povijest hrvatke kao nacije i kao drzave, jer su to bile
teme podvrgnute samovolji placenih ‘panslavista’ koji su sve
krivotvorili, istinu prsucivali, a svoje izmisljotine nudili preko
skolskih udzbenika za zaludjivanje djaka cetziriju generacija.

A i povijest hrvatskog drzavnog prava, kakva proizlazi kao okosnica
hrvatske drzavnosti nema smisla bez uloge Hrvatskog Drzavnog Sabora u
vodjenju drzavnih poslova. Nas vodja bio je u zadnjih cetrnaest stoljeca
nas SABOR, a Sabor je vodio zdrav razum. Laz je tu bila sramotna a
nastojanja da se okupatorima i dominatorima (dinastijama i ieologijama)
da zadovolstina zapravo je bila izdaja nardonih interesa koja je
povjesnicarima dobro poznata i od koje nikad nikakvo dobro nije proizislo.

Vi imate u rukama NACRT USTAVA koji je dobro uskladjen s povijesnom
tradicijom hrvatske drzave, s medju narodnim pravom i s pravnim normama
u EU.

U svemu tome nema mjesta Tudjmanovoj ‘socijalnoj republici’ jer to je
izmisljotina Benita Mussolinija.

Imajte na umu da je, za razliku od niza drugih zemalja u Europi u toku
II.sv.rata Hrvatska nacija imala svoje izabrano predstanistvo u Londonu
(HSS-ovci), a osobito Bana Ivana SUBASICA, kojeg su zapadni Saveznicvi
pokusali vratiti u Zagreb da nastavi voditi politiku svoje Banovine
Hrvatske uz povijesne korekcije istocnih grancia. To je onemogucio Tito,
ciji se portrait nalazi u Vasem Kabinetu Predsjednia Republike. Bakaric
mu je bio batina u ruci, a Sovjeti pak pokrovitelji.

Trebate imati na umu da je Medjunarodna zadjenica dala, od Madridske
konferencije, na ovamo, svoju podporu Hrvatskim disidentima i politickim
emigrantima koji su od 1968 radili na ostvarivanju plana EUROPSKE
HRVATSKE – putem Referenduma o samoodredjenju, i u to ime luzbeno
predstavljali Hrvatsku i na Madridskoj i na Ottawskoj konferenciji,
svakako ne ikakvih ideolosskih postavki. Jer – hrvatski narod nikad nije
prihvatio ni ustasku ni udbasku diktaturu.

A sad, kad je otvoren proces Vasem glavnom savjetniku, Josipu Perkovicu,
Vase izjave ne mogu imati nikakva ozbiljnijeg impakta u razradbi
Temeljnog Zakona Samodredjene Hrvatske, odnosno USTAVA BANOVINE
HRVATSKE, a, srecom, nasim zalaganjem, ne ce imati ni nekog stetnog
ucinka za interese Hrvatske; tek cete svojim fantazijama diskreditirati
samoga sebe i one koji vam vjeruju, pa znali ili prizali oni to ili ne.

To toliko da Vam da na znanje i ravnanje

Mirko Vidović
Direktor Domovinskog rata.

*****

GORNJE BAZJE: EDUKATIVNA I UMJETNIČKA VEČER UZ ZDRAVKA VAMPOVCA

ic VIROVITICA

GORNJE BAZJE: EDUKATIVNA I UMJETNIČKA VEČER

Zdravko Vampovac

U okviru obilježavanja Dana općine Lukač, u organizaciji Udruge žena i KUD-a “Bosiljak” i uz pokroviteljstvo općine Lukač u društvenom domu u Gornjem Bazju doktorica Elvira Koić održala je predavanje na temu “Krizna stanja i prevladavanje krize” kojemu je cilj prevencija daljnje sekundarne traumatizacije, viktimizacije, a time posljedično i suicidalnog ponašanja.

Nakon predavanja, u Društvenom domu u Gornjem Bazju održano je predstavljanje knjige, “Monografija Gornje Bazje”, autora Zdravka Vampovca, književnika i slikara, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz dijaspore, koji je rodom iz Gornjeg Bazja. O autoru su govorili glumac Kazališta Virovitica Mijo Pavelko i autor predgovora Milorad Oršulić, tajnik općine Okučani. Ova monografija vezana je uz 580. godišnjicu prvog pisanog spomena Gornjeg Bazja i 150. godišnjicu škole u Gornjem Bazju. Knjiga je rađena u 300 primjeraka u vlastitoj nakladi, a svi nazočni mogli su je kupiti po promotivnoj cijeni od 80 kuna. Izdanje ove knjige sponzorirala je i općina Lukač.

Nakon promocije monografije mnogobrojni posjetitelji pogledali su i izložbu slika Zdravka Vampovca.
slike Zdravka Vampovca

Apokalipsa                      Zdravko Vampovac ispred svoje slike “Apokalipsa” iz 1978.

Sve nazočne na ovom skupu pozdravio je načelnik općine Lukač Đuro Bukvić, predsjednik Općinskog vijeća i Mjesnog odbora Gornje Bazje Tomislav Živković, te predsjednica Udruge žena Gornjeg Bazja Marija Kihar.

(www.icv.hr, bs, Fotografije: Bruno Sokele)
vidi sve slike:
http://www.icv.com.hr/2014/10/gornje-bazje-edukativna-i-umjetnicka-vecer/?show=slide

Gornje Bazje: Edukativna i umjetnička večer
preuzeto s: http://www.icv.com.hr/

 

Ivan Biondić – IVOT: OTVORENA PISMA ZMAJU OD ISTRE

Bastion Vukovar

Zagreb, 14. listopada 2014.

“Udžbenici iz povijesti su tužna priča. De facto se i u  praksi
do danas provodi moratorij na predavanje novije povijesti
koji je uvela ministrica Ljilja Vokić i koji je trebao prestati 2003.
No neki ljudi su zaboravili da se od 2003. godine
 povijest u školama trebala predavati na jedinstven način.
Pokušat ću ljude podsjetiti da je 2014. godina.
Mislim  da bi tematika Domovinskog rata treba biti uključena u sve udžbenike”.

(Vedran Mornar “Magazin”, Jutarnji list, 6. rujna 2014.)

 „Treba reći da će Ministarstvo krajnje transparetno obaviti posao i omogućiti
integraciju srpske nacionalne manjine i u ovom obrazovnom dijelu života u Hrvatskoj.
Tako će se dovršiti mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja
 i dati mogućnost svim učenicima  da, bez obzira na to gdje žive, uče istu
povijest temeljenu na činjenicama  koje su neupitne, što je naš konačni cilj.”

(Nevio Šetić, „Razgovor“, Večernji list, 30. lipnja  2005.) 

DRUŽBA BRAĆA HRVATSKOG ZMAJA
Veliki meštar NEVIO ŠETIĆ, Zmaj od Istre 

LOCO

Poštovani,

Nakon privatna, na kojega izim usmena (mobitelna) nisam dobio odgovor, pišem Ti otvoreno pismo  (posredno i članovima Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“). Glede protekla pisma, što završava geslom „Bog nam sreću daj! – Hrvatski nek živi zmaj“, duboka mi isprika. Naime, kao (trajno) zmajskom izopćeniku nije dopušteno spomenuto časno zazivlje.

1. Ovo je službeno pismo po crti djelovanja udruge „Bastion Vukovar“,  koja je – glede veleizdajnička „mimarijanskog projekta“ [1] Erasmus Gilde (1993.-1998.) – otkrivši „zločin za pisaćim stolom,“[2] urbi et orbi razotkrila „udruženi zločinački pothvat protiv hrvatske države“ (v. scan). S tim je u svezi otkriveno (podignuto) i virtualno spomen-obilježje, budući da je onodobni ministar kulture – Božo Biškupić, Zmaj od Male Mlake (laureat najviše zmajske nagrade „Zlatne medalje“), za razliku od srbačko-četničkog,[3] odbio financiranje, pače i onemogućio podignuće stvarna „mimarijansko-veleizdajničkog spomena“.

2. Spomenutom „mimarijanskom veleizdajom“, kontekstualiziran je „zločin propusta“ (v. prvi moto). Kao onodobni državni tajnik MZOŠ-a, za istoga su supsidijarno odgovoran, tj. među prvima si Mornarevim „netkovićima“ (v. drugi moto). S obzirom na to, nakon petogodišnja skandalozno uvjetovanog[4] – glede tzv. „mirne integracije Podunavlja (1998.-2003.) – srpski se autonomni školski model Khuenove posvjedočenosti („država u državi“, odnosno „narod u narodu“) [5] dramatično protegao sve do današnjih dana.



[1] „Opozicijska se gibanja obično začinju u intelektualnim krugovima […] Osim medija, za pad HDZ-ovske vlasti važan je bio i časopis Erasmus (1993-1997) kojeg je uređivao Slavko Goldstein, pogotovo prve hrvatsko-srpske konferencije koju je Erasmus organizirao 1993. u Zagrebu, a na kojoj je 35 hrvatskih i srpskih intelektualaca razgovaralo o uzrocima rata i načinima rješenja hrvatsko-srpskog sukoba» (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb, 2008.)

[2] Ivan Biondić, „Milorad Pupovac – zločinac za pisaćim stolom!“, Hrvatski tjednik, 7. kolovoza 2014.). Vidi također: http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/biondi-ivan/12537-sjaj-i-bijeda-pupovceva-antifasizma.html

[3] Novoizabrani čelnik HDZ-a (Tomislav Karamarko) otvoreno je priznao „da je ta koalicija [HDZ-SDSS] bila ponižavajuća“, posebice, kad je „HDZ-ova Vlada [izvršitelj: Božo Biškupić, Zmaj od Male Mlake – op. a.] financirala obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu gdje je iz vlaka izvučeno 200 nevinih osoba i ubijeno“ (Večernji list, 7. svibnja 2012.).

[4] „Srpska manjina je tražila da njihova djeca ne uče stvaranje hrvatske države, dat je moratorij od 5 godina, ja sam rekla — nema problema, Srbi i tako imaju svoju povijest, slikaju ju onako kako oni žele, mi ih ne možemo prisiliti da smatraju kako smo mi tada stvarali svoju državu. Kako kaže Stanimirović, ,mi ne možemo prihvatiti da smo agresori’, pa neka tako misle!” (Ljilja Vokić, „Razgovor“, Slobodna Dalmacija, 9. veljače 2002.).

[5] I. Biondić, „Srpska školska autonimija: korak do države u državi“, Hrvatsko slovo, 25. listopada 1996.). Također: I. Biondić, Historia reducta –drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006., s. 68-72.

dokument u cielosti: OP-ZOI

 

Srbi i Hrvati Mimara

Znanost, sva umijeća i rad iznad politike i u politiku

(Za Sastanak Hrvatskih akakademika u Zagrebu, 18. lipnja, Ilica 31, u 14,00 sati)

Ako se znanost ne nametne bankarima, trgovcima, klerikalcima i političarima – globalizacija,  unijašenje i širenje demokracije kroz topovske cijevi će odvesti ovaj kulturni i civilizirani svijet u katastrofu.

Akademije treba osnivati i umrežavati jer su one jamčevina razboritog napretka!

Najveći napredak ljudskosti svih pozitivnih svjetonazora, tehnologija i odkrića u povijesti  čovjeka donijele su AKADEMIJE – podjednako i zajednički, one potaknute Platonovim okupljanjem učenih ljudi na razgovor u Atenskom perivoju Akad, zabilježeno 384. godine prije Isusa i one u Akadskom ili Babilonskom  progonu, potaknute od rabina za spas Židova u diaspori -  bilo je to oko 500 godina prije Isusa.

Te akademije imale su kroz povijest svojih uspona i padova i svrstale  su se u nepobjedivi hod Europom od 15. stoljeća naovamo do našeg vremena i trebaju nastaviti ad infinitum.

Hrvatice i Hrvati su u svijetu među prvima uzorni akademici

U toj renesansi obadva oblika (grčkih i židovskih) AKADEMIJA – svedeno na znanstvene skupove, preporod umjetnosti ili (i) usmjereno na znanstveno-istraživalački rad na polju univerzalnih tehnologija, medju  prvim Europljanima našli su se i Hrvati.

Spomenimo samo četvero s početkom u 15. stoljeću: Ivan Vitez od Sredne, Andrija Jamometić iz Nina, Cvijeta Zozorić i Miha Monaldi-a… iz Drbrovnika… i Bartol Kašić iz Paga.

Hrvati su nastavili i akademski kontinuitet u Europi, u Americi i dodatno u diaspori Hrvata.

I ovdje se ograničimo na samo nekoliko najistaknutijih Hrvata u akademijama najnaprednijih europskih država i Hrvata u Hrvatskim akademijama u diaspori:

Evo nekoliko najistaknutijih zaslužnika za akademije ili akademije u svojoj osobi:

Među prvima su: Sveti Jeonim  (kršćanski preporoditelj Europe u latinitetu), Juraj Dalmatinac (prvi prevoditelj Ku’ana na latinski) Marko Polo (svjetski putnik), Beno Kotruljić (znanstvenik trgovine), Julije Klović (sitnoslikar), Ivan Stojković (koncilijarist i bibliofil), Andrija Jamometić (pokretac akademija i preteča reformacije), Pavao Skalić (enciklopedist) Matija Vlačić Ilirik (prvi leksikograf u Europi), Markantun de Dominis (reformator Crkve), Frano Petrić (filozof), Faust Vrančić (neotehnolog), Rugier Bošković (prirodoznanstvenik), Rudolf Steiner (antropozof), Andrija Mohorovičić (prirodoslovac), Nikola Tesla (elektrostručnjak), Ivan Meštrović (kipar), Lovro Matačić (dirigent)…

Mi još nismo napravili lexicon svih Hrvata i Hrvatica u europskim i svjetskim akademijama i Hrvata akademija u svojoj osobi.

Među novijima i suvremenima u domovini i u dijaspori, u stranim i hrvatskim akademijama u diaspori i u AMAC-udrugama su domovinski i diasporski Hrvati (navodi ih se bez titula radi kraćeg pisanja i to samo primjerice, a identitet od svih nalazi se u IMENIKU  HAZUD-a):

Lavoslav Ružička, Zvonimir Šeparović, Pavao Tijan, Vinko Nikolić, Bogdan Radica, Karlo Mirth, Dragan Hazler, Hrvoje Iveković, Miroslav Hirc, Antun Bauer, Hrvoje Tartalja i postupno pridruženi: Ivan Belčić, Žarko Dolinar, Vladimir Prelog, Marko Turina, Nada Krušlin, Edo Krušlin (sen)…

Od novijih dužnostnika i Hrv. akademika, koji sada vode akademije u diaspori su, primjerice u CH: (Dragan Hazler, (pok.) Ljudevit Raizner i Branko Dilberović na izmaku), nastavljaju: Ilija Šikić, Emilija Herceg, Damir Petkov, Mladen Pavić, Miljenka Krvavica, Marija Grahovec, Renata Ivanišević, Dražen Kozić, Sylvia Mikulandra, Mirjana Tutić, Tadija Tutić, Antonija Škukan-Šemberger, Josip Šenberger, Pero Mlikota, Edo Krušlin (jun), Zlatko Pintarić, Slavko Tadić, Rajka Poljak Franjević, Vlado Franjević, Ivica Petrušić, Anita Šarić, Josip Šarić, Mario Šarić…

U domovioni Hrvata – Herceg-Bosni: (†Željko Puratić, †Ljudevit Rupčić, †Đuro Basler, †Lucijan Kordić…), slijede živi: Andrija Nikić, Milenko Brkić, Vitomir Grbavac, Martin Planinić, Mato Dominković, Stanko Slišković…

U Hrvatskoj spomenimo kao i do sada samo nekolicinu Hrvatskih akademika po gradovima i njima pripadajućem okružju (abecedno i kao do sada bez titula).

Osijek: Ante Lauc, Vlatko Kalapoš, Ante Kovačević, (pok. Stjepan Medved)…

Rijeka i okružje: (†Josip Pavlišić, †Toma Žalac, †Josip Hazler, †Nikola Hazler…) i živi pretežno iz okružja, iz  bivše Riječko-Senjske nadbiskupije: Mile Bogović, Mile Pecić, Nikola Holjevac, Niko Šoljak, Vladimir Katić, Ivan Mateša…

Split i okružje: †Tomislav Antunović, (počasni Ante Gotovina), Petar Vulić, Dragutin Gutić, Zdeslav Hrepić, Martin Sentić, Marica Vampovac, Zdravko Vampovac, Ivo Matanović…

Zagreb: Najveći broj Hrv. akad. nalazi se u Zagrebu i u okružju. Radi velikog broja upućuje se na IMENIK HAZUD-a, a ovdje će se nevesti samo primjerice “ad hoc”, a ne po kvalifikacijama i ulogama i to abecedno: (†Antun Bauer, †Milivoj Barbaric †Šime Đodan, †Vlado Gotovac, †Miroslav Hirc, †Hrvoje Iveković, †Ivo Robić, †Franjo Kuharić, †Dragutin Tadijanović, †Hrvoje Tartalja, †Zlatko Tomičić, †Franjo Tuđman, †Vice Vukov…)

Od živih djelatnih akademika u Zagrebu, evo samo nekolicina, izvan abecede pa abecedno: Zvonimir Šeparović, Nada Landeka, Srećko Sladoljev, Vinko Buj, Petar Vučić, Ivan Biondić, Vladimir Biondić, Emil Čić, Mladen Pavković, Ivan Raos, Marko Francisković, Natko Kovačević, Mladen Schwartz…

Sijede isto vrlo vrijedni akademici, samo primjerice, a sve vidi u IMENIKU: Milan Babić, Tomislav Beronić, Biserka Beronić, Marin Bilić, Vjekoslav Boban, Petar Brinar, Nikola Debelić, Mihaela Felker, Zorana Grabarić, Jasna Gršković, Ante Gržan, Kroata Hazler, Natalija Koprivanac, Branimir Lokin, Dalibor Lucić,  Josip Magdić, Dragutin Pavličević, Mile Prpa, Josip Sučić, Ranko Šikić, Milan Štefanac, Stanislav Tojčić…

IMENIK pokazuje da Hrvatska akademija u domovini i diaspori broji oko 130 članova

Ovo su samo živi članovi i članice dvoimene iste Hrvatske akademije, a broj pokojnih besmrtnika je oko stotinu.  Slava vam i čast! – S nama ste!

Potreban je planski rad i umreženje

Naprijed je napisano: Ako se znanost ne nametne bankarima, trgovcima, klerikalcima i političarima – globalizacija,  unijašenje, gen-tehnologije… i širenje demokracije kroz topovske cijevi će odvesti ovaj kulturni i civilizirani svijet u katastrofu.

Akademije i akademici bez granica

U suvremenom svijetu s dominirajućom elektronikom, najuspješniji način univerzalnog djelovanja su elektonski umreženi (internet, skype, portali…) akademici bez granica.

Alfa i omega za održanje, njegu svih međusobnosti, usmjereni i razboriti napredak ovog svijeta jesu osuvremenjene akademije Platonovog oblika:

UNIVERZALNI RAZGOVORI UMREŽENIH UČENIH LJUDI – AKADEMIKA U  RAZBORITOŠĆU USMJERENI NAPREDAK!

Elektronizirane, dakle suvremene Platonove akademije se moraju svrsishodnim integriranjem i nadzorom uključiti u znanstveno-tehnologijske akademije (osuvremenjene židovske akademije) jer su svjetski moćnici (globalizatori, unijaši, bankari, političari, klerikalci, trgovci, kriminalci,  ratnici…) stavili ove akademije u svoju službu.

U Hrvatskoj je politika protiv širenja akademija, što je povratak u povijesni mrak!

Zakonom je zaštićena sintagma HAZU ex JAZU i “nema drugih bogova osim nje!”

Ta sintagma zamračivanja kroz ograničenost razvoja univerzalnog akademskog duha i djelovanja je jedna od glavnih kočnica razvoja i napretka  Hrvatske pa čak i njenog obstanka.

Živi smo svjedoci, koliko je Hrvatska u svemu pala i dalje nastavlja krivuljom pada i prihvaćanja svih ponižavanja. Razlozi tome su univerzalni i naprijed su tek primjerice navedeni (globalizatori, unijaši, bankari, kriminalci…).

Jedine institucije koje se tim silama mraka u Hrvatskoj, dakako u cijelome svijetu mogu i trebaju oduprijeti i usmjeriti sve u razboriti i nadzirani napredak su AKADEMIJE – akademici bez granica.

Hrvatska akademija, ova što ima Sastanak u Zagrebu, 18. lipnja u 14 sati treba usvojiti (uz ostalo) tri glavna zaključka:

1. Podnesak Hrvatskome saboru za ukidanje Zakona o zabrani sintagme “Hrvatska akademija” jer je to zamračenje uma, nacionalna i internacionalna sramota zakonodavstva države Hrvatske.  U malne svakoj europskoj državi djeluju istoimene autonomne akademije pod nacionalnim imenom, a razlikuju se po imenima gradova.

2. Obaviti razgovor s čelništvom HAZU ex JAZU o promjeni njenog Statuta u smislu otvaranja svoga suradničkog djelovanja s Hrvatskim akademijama znanosti i umjetnosti u dijaspori, koje djeluju i u domovini Hrvata. To se može sprovesti statutarnim usvajanjem hrvatskih akademskih sustava ili (i) Razreda HAZU za sva potrebna polja djelovanja u domovini Hrvata i u Hrvatskoj diaspori.

3. Usvojiti ustrojstvo Akademijinog Razreda za sprovedbu EU Rezoluciije 1481 protiv totalitarizama, koju je ratificirao Hrvatski sabor, ali nije ustrojio ni Odbor ni Komisiju za sprovedbu te Rezolucije. Zato imamo u Hrvatskoj ostatke komunističkog totalitarizma, čak u vlastima i svugdje u upravnoj strukturi državom.

Baselski HAZUD predlaže Hrvatskoj (kraljeskoj) akademiji u Zagrebu za pročelnika Razreda, Hrv. Akad. Mladena Pavkovića (imenovanoga uz suglasnost) i glavnog organizatora Dr. Srećka Sladoljeva (kojem se upućuje pitanje za suglasnost).  Dužnost im je ustrojiti Razred i ishoditi podršku Hrvatskog sabora za njegovo djelovanje, što bi olakšalo i akademsko djelovanje HKZU u Zagrebu.

Ovaj članak je sadržajem nepotpun i treba ga shvatiti kao jednu od smjernica za raspravu na Sastanku u Zagrebu, 18. lipnja u 14,00 sati, Ilica 31/III, na kojeg su pozvani svi Hrvatski akademici.

Sastanak predvodi domaćin,  predsjednik HKZU “Kralj Tomislav” u Zagrebu, Hrv. akad. Dr. sc. Petar Vučić.

Članak se šalje mailom svima Hrv. akademicima u domovini Hrvata i u hrvatskoj diaspori sa svrhom, da se pripreme za potrebnu raspravu, usmeno na Sastanku i “mailiranjem” iz domovine i diaspore.

S istom namjerom i svrhom već je poslana, razrađena EU Rezolucija 1481.

Uz izraze osobitog poštovanja popraćenog s akademskim i domoljubnim pozdravima!

 

Mr.sc. Dragan Hazler, u ulozi za HAZUD u Baselu i osobno

 

Basel, 16. lipnja 2012.

 

Na dan 16. lipnja 1843.  održan prvi govor hrvatskim jezikom u Hrvatskom saboru. Govornik je bio član Hrvatske kraljevske kademije u Zagrebu Matija Smodek.