Muž i ja živjesmo u malom zaseoku u Bosni, u prekrasnoj Božjoj prirodi kakvu mnogi nisu vidjeli. Dan i noć šumoriše oko naše kućice potoci i vodopadi. S brda i dola mirisala nam smreka i divlje cvijeće čarobnim, opojnim mirisima. Svaki put kad je moja sestra iz Slavonije dolazila k nama u goste, istinski je zavidjela na tom prelijepom Božjem daru. Bijaše to zaista poseban dar gospodina Boga čovjeku toga kraja. Da nije bilo teškog siromaštva i želudca, moja obitelj ubrajala bi se u najsretnija stvorenja svijeta. Ali, bili smo uboga sirotinja poput svojih susjeda. Ta sirotinja stvarala je drugu i tako se to ponavljalo stoljećima. Ipak, koliko god nas je trlo zlo, opet je tu svirala šargija i violina, a ljudi igrali kao da se najedoše slavonske šunke i kulena.

1965. godine, dok je sestra iz Slavonije boravila kod mene, a ja predosjećala da sam trudna, ona, držeći na krilu mog jednogodišnjeg sinčića, grozeći se sirotinji u kojoj živjeh, reče:  »Zaboga sestro, nećeš valjda stvoriti i trećeg jadnika? Riješi se toga zla za vremena; ja ću ti dati novac.«

Zadrhtala sam od pete do glave. Trgnuvši maloga od nje, privukoh ga čvrsto k sebi na prsa, ponavljajući nekoliko puta: »Nikada više… Nikada više.«

Sjećajući se svježih, bolnih uspomena, ispričah joj tada slučaj oko rođenja mojega slatkog sina čiji dolazak na svijet učini od mene i muža nove ljude.

Još prije rođenja prve naše curice, bilo nam je teško. Komadić kamenite zemlje nije mogao podmiriti sve potrebe; izbjegavasmo stvoriti na svijet i drugo dijete, jer od bijede i sirotinje jedva smo disali. No, dogodilo se je. Zdvajali smo, pogotovo ja. Mati unaprijed zna što će biti od njezinoga čeda kad se rodi u vlažnoj kućici malo većoj od puževe, usred zime, kad ni prove ne bude dovoljno. Gledajući jedno drugo plašljivim pogledom, a dijeleći iste misli, bojasmo se izgovoriti onu groznu riječ osude, koja te po priči ostalih žena progoni do kraja života, braneći ti mirne duše ugledati lice Božje. Oboje potjecasmo iz obitelji s mnogo djece. Siromaštvo nas je trlo cijeli život. Ni sama ne znam otkuda nam iskrsnu grešna misao? Nekoliko dana šutjeli smo o tome, ali đavao je sigurno htio svim silama predobiti još jednu dušu. Posla nam u našu kućicu novi jad: muž pade s ljestava te slomi nogu. Radi gipsa nije mogao ništa teško raditi. Ja usljed trudničke mučnine jedva hodah. Netko je morao voditi brigu o onome što smo imali. Osim toga, tu je i gladno dijete, koje samom sebi ne zna skuhati. Mučen bolovima, ljut što ne mogu oko njega igrati, muž strogo viknu:

»Makni to čim prije!«

»Kako ću? Odakle mi pet tisuća dinara?«

»Zar toliko?«

»Neva Mara platila je toliko.«

»A ti idi babi Luci.«

»Pa i njoj se mora platiti, a u kući nemamo ni brašna ni masla.«

»Snađi se onda sama. Lukica se hvali da njegova Jela zna neke trave. Što misliš zašto oni kroz sve ove godine imaju samo dvoje djece? Idi kod nje odmah danas.«

Muž se uopće nije šalio. Idući uz potok k Jeli i Lukici čija kuća bijaše ispod brda dosta daleko od naše, imala sam dovoljno vremena razmišljati o cijeloj situaciji. Stavih pred sebe bezbroj razloga radi kojih moram učiniti ovaj grijeh. U svojoj neukosti činilo mi se da ću biti manje kriva ako dijete ode od mene uslijed trošenja trava, nego ako budem išla u bolnicu, ili babi Luci, za koju tvrde da joj oko kuće svaku noć plaču mala djeca. Berući naokolo trave određene za »oslobođenje«, Jela obeća da će u roku sedam dana sve biti gotovo i neka dobro upamtim koje su to trave. Da bi oprala dugogodišnje grijehe, Jela uzdahnuvši kaza:

»Što ćeš, u svojoj sirotinji čovjek se mora snalaziti. Bog vidi kako nam je pa će oprostiti.«

Utješena Jelinom poukom, ohrabrih se. Čak sam uvjeravala samu sebe da je bolje ako »to« ode k Bogu sada, nego da se rodi te pati ovako kao mi ostali. Pogotovo bude li žensko.

Kuhala sam travu točno onako kako Jela naredi. Prošlo sedam dana, a znakova o pobačaju nikakvih. Jela predloži neka sve ponovim. Nije pomoglo ni tada. Reče zatim neka uzimam duplu mjeru. Osim teške mučnine i povraćanja, sve osta po starom. Svekrova sestra, tetka Manda, čuvši za moj slučaj donese mi sirka i još neku smjesu tvrdeći da nema boljega sredstva od toga. Kuhala sam i to. Bilo je gorče od pelina. Istina, imala sam bolove u trbuhu, ali plod utrobe moje nije se dao odvojiti od mjesta svojega začeća. Tetka se krstila ne mogavši shvatiti zašto svim drugim ženama njezina »medecina« pomaže, a ja kao da sam od kamena. »Čudotvorne« trave koristih i dalje. Vrijeme je žurno odmicalo. Bila sam puna tri mjeseca trudna. Doživjeh tada u snu znak, koji sigurno bijaše Božji jer sotona ne daje znakove na dobro čovjeka, već samo na zlo.
Našla sam u dvorištu debeo štap. U našoj štali stadoh tući malo muško tele toliko da je padalo gotovo mrtvo. Ponovno se je pridizalo, bježeći preda mnom. Udarah ga i dalje iskrvavivši mu cijelu glavu. Pogledalo me je žalosno krupnim, crnim očima; na čudo meni, progovori ljudskim glasom:

»Što sam ti skrivilo? Zašto me hoćeš ubiti?«

Vrisnuh od straha. Kad sam razmislila o svemu, u tren oka spoznah značenje sna. Nosim u sebi muško dijete, koje po volji Božjoj silom želi ugledati ovaj svijet, ma koliko god taj svijet bio surov i grub. Radi moje upornosti da ga ubijem, morade me na usta teleta pitati: »Što sam ti skrivilo?«

U meni se naglo probudila žarka materinska ljubav prema tome nemoćnome stvorencu. Stavih ruke na utrobu, plačući gorko. Sutra dan ispričala sam mužu svoj san.

»Radi od mene što hoćeš, ne mogu ga ubiti. Kako bijaše nama tako će biti i njemu«, uvjeravah ga plačući.

Mučena grižnjom savjesti radi pokušaja ubojstva, otiđoh župniku na ispovijed, navodeći mu sve zbog čega sam željela poštedjeti svoje dijete nadolazećih muka života. Odmahujući glavom, on žalosno primjeti:

»Ženo, ženo, što si radila? Pogledaj ptice Božje: niti siju niti žanju, a opet žive. Neće umrijeti ni to što u sebi nosiš. Za pokoru grijeha, dok god ne rodiš, moli sa mužem svaki dan po jedan Očenaš. I još jedan da vam se dijete rodi normalno.«

Na polasku kući dade mi dvije tisuće dinara, rekavši:

»Kupi što ti je najpotrebnije. Za mjesec dana dođi opet.«

Taj čestiti čovjek bio je nama bjednicima pravi Sveti Anto. Što od sirotinje dobi, to je siromašnima dijelio spašavajući živote mnogih poput ovoga u mojoj utrobi. Prolazeći šumom kroz krasote bosanskoga kraja slušala sam pjesmu ptica. Gledajući ih kako skakuću po granama razmišljah o riječima dobroga paroka: »Niti siju, niti žanju, a opet žive«.

Osvježena tom mišlju obradovah se što ću i pored stotinu nevolja opet postati majka pogotovo jer sam bila sigurna da ću dobiti sina. A sin je ipak sin. Jedna jedina župnikova rečenica pokvari mi raspoloženje toga sretnoga dana. Reče neka molimo
Očenaš da nam se dijete rodi normalno. Što li je time mislio reći? Zar je moguće da će mu radi svih onih štetnih trava manjkati ruka, noga, ili bilo koji dio tijela? Osjetih studen u sebi. Savjest me stade strašno mučiti. Razboljela sam se. Nije ni mužu bilo jednostavno. Oboje osudismo na smrt rođeno dijete. Sada mi sami bijasmo osuđeni na milost i nemilost Božju. Prisjetih se »falične« djece koju ponekad susretah. Zamišljala sam uvijek da im Bog odredi takvu sudbinu. Konačno shvatila sam da su tome vjerovatno skrivile majke poput mene isprobavajući mudrolije, koje za opomenu drugim ženama ne htjedoše svaki puta obaviti svoj posao. U preteškoj muci predložila sam mužu da učinimo zavjet, rekavši:
»Pored zdravih očiju i ruku jedva životarimo. Kako će tek biti ovome bogalju ako se rodi nesposoban?«

Poslije nedjeljne Mise kad svi odoše kući, nas dvoje, dva velika krivca, pred Gospinim oltarom obećasmo Božjoj Majci da nikada više nećemo ni pomisliti na ubojstvo djeteta, samo nek nam se ovo rodi živo i zdravo. Ostavila sam tada na oltar jedinih sto dinara župnikovog novca.

Kao da me nije raspinjalo dosta briga, morade doći i nova. Bijah već sedam mjeseci trudna, a moje dijete za razliku od prvoga, jedva se maknu u meni. Tek ponekad vrcnulo se na koju sekundu. U velikome strahu i napetosti posumnjah često da nije kako treba. Do poroda sam oplakala sto puta i na golim koljenima pred Raspelom molila Božje smilovanje. Tih nekoliko mjeseci bijahu mi dulji nego sve moje godine do tada.

Sredinom veljače u najgoroj zimi dok je vjetar vani urlao, a snijeg našu malu kućicu skoro zatrpao, tetka Manda i Jela osjećajući se krive za moj slučaj, s krunicom u ruci pored mojega kreveta moliše Boga da se već jednom završi to mučno iščekivanje radi kojega svi gotovo izludismo. Čim dočuše da sam u bolovima, dotrkale su po snijegu i vjetru. S njima i njihovi muževi. U kuhinjici, skupa s mojim mužem sklapali su ruke da dijete bude kako treba. Kad je konačno to dijete uz glasan plač ugledalo svijet, mi žene u sobi i oni muškarci u kuhinji, zavikasmo u glas:

»Je li sve u redu?«

»Ma jest, u redu je! Evo momka ko rumene jabuke!« kliknu kroz sretne suze tetka Manda. Na te riječi odahnula sam duboko, iz dna duše, svalivši sa sebe kamen briga veći no bijaše brdo nedaleko nas. Naš lijepi mali Anto, milo mamino zlato, išao je iz ruke u ruku svima nama. Svi mu se divismo. Moj ponosni muž dignuvši ga visoko u zrak, reče:
»Bože, i blažena Gospo, hvala vam na čudu! Ovo je Bosanac, pravi ćaćin sin!«
Tri mjeseca kasnije kad se Anto već smijao, a do moje kućiće opet dopirao miris smreke i divljega cvijeća, sjedila sam pod ocvalom jabukom. Oslonjena o deblo nadojavah maloga. Gledao je u mene nevinim crnim očima što prodirahu pravo do moje duše. Promatrajući njegovo bezazleno anđeosko lice, mač boli kao Gospi, probode mi srce. Sjetih se onih dana kad ga htjedoh ubiti. O Bože, kako sam mogla? Pritegnuvši ga jače k prsu, jecajući tepah mu:

»Sine, oprosti mami njene grijehe!«

Eto, sad znaš zašto ne želim više ni pomisliti na pobačaj pa makar ih rodila i dvadesetero, rekoh sestri na kraju svoje istinite priče. Zažarenoga lica ona je gledala posramljeno u zemlju brojeći potajno smaknuća radi kojih je na bogatome slavonskom gruntu imala samo dvoje ženske djece.

Mnoge godine prođoše od tada. Među pet curica moj Anto osta jedini sin. Provedoh s njime bezbroj sretnih dana. Tisuću puta u njegovih dvadeset šest godina ponovila sam:
»Bože, hvala ti i slava što ga nisam ubila.«

Bojeći se da me ne zamrzi, nikada mu nisam rekla istinu oko njegovog dolaska na svijet. 1991., godine kad je i on sa prijateljima trebao poći u rat, osjetih veliku potrebu da mu se ispovijedim. Ispričala sam mu sve, a na kraju ponovila iste riječi što mu ih davno rekoh pod jabukom dok sam ga nadajala. Osmjehnuo se je govoreći:

»E, mama, da se to dogodilo onda, ne bih sada morao ići u rat.« Otišao je. Više ga nisam vidjela. Ostade mi od njega jedini spomen, njegov mali Jozo, živa slika svojega tate. Naše selo uništiše Srbi. Danas, kad ljudi odlaze tamo vidjeti što je ostalo od onoga nekadašnjega, odem koji puta i ja. Moja kućica više ne postoji. Sve je izrovano i obraslo u visoku travu. Stari orah i kruška potpuno su izvaljeni. Začudo, osta samo ona ista jabuka gdje sam prije mnogo godina gledajući anđeosko lice svojega lijepoga Ante, jecajući govorila:

»Sine, oprosti mami njene grijehe«. R. P.

Iz knjige Znaci i Milost s Neba Marija Dubravac, Brisbane