Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

 Obitelj Pavelic u Argentini

POBJEDA ISTINE

1955. – 1956.

Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama

i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

            Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.

            Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.

            Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu.

U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati.

            U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.

            Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“.

            Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi.

            To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

            Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika.

            Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado.

Nacrt o zatoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade.

            Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red.

            Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka.

            Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci.

            Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama.

            Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe. 

            Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.

            Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba.

            Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je podpisao fra Rado.

            Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti.

            Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao.

            Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića.

            Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

            Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj  2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.

            Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja.

            Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol.

            Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“.

            Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa.

            Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

            Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja.

Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja.

            Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi.

            Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.

            U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili.

            Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije.

            Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć.

            Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva.

            Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice.

            Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja

i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.

            Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin.

Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

            Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu.

            Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti.

            Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.

            Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži.

            Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.

Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića

——————————————————————–

Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

 

            Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

 

Izjavljujem pred cielim svietom:

 

            Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

           

                                               Nadbiskup Vrhbosanski

                                               Dr.Ivan E.Šarić

 ————————————————————————–

            U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa.

            Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas.

            U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći.

            Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana.

            Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika.

            Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju.

            Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke.

            Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba.

            Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.

            Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve.

            Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama.

            Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955.

            Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić.

Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srbske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam.

            Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.

            Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike.                   

            Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac.

            Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srbski agenti.

            Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti.

            Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama.

            Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović.

            Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović.

Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“.

Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija.

            Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika.

            Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

 

            „United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku.

            Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.

            Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći,

da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom.

            Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:

a)           da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.

b)           da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.

c)           da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).

d)           da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.

 

 

Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić

Živjela Nezavisna Država Hrvatska

Živjela Argentinska Pravda!

 

           H R V A T S K A

Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.

GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

           

 

            Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

 

Poetessa – Akademik HAZUD CH

Mirjana Emina Majić

Marija Dubravac: Za krst časni i slobodu

Krvavi Uskrs

(U vječno sjećanje na hrabroga Ivu Baotića, sina Donje Mahale)

Pred titovcem Ivo stoji, uzdignuo gordo čelo;

Niti trepće nit se boji, u dušmana gleda smjelo.

Zašto bi se ikog boj’o? Štitio ga znak presveti,

Na lančiću križić stoj’o -  Sinak Božji razapeti.

Stoji momak, čvrsta stijena, krasnoga li mladog bića!

Okom blista crna zjena, dična loza Baotića.

”Taj na križu, reci tko je?” Pita momka Đavo crni.

”Ne poznaješ blago moje? Ma de bolje pogled svrni.

To je onaj sveti Čovjek što umrje za grijehe ljudi,

Isus dragi, Bog moj dovijek, Njemu čast i hvala budi.”

”Ti ga voliš?” Đavo riknu i opsova moćnog Boga.

”Oj, volim ga!” Ivo kliknu – Umrijet ću rad Krista svoga.”

”E, kad ti je tako mio, kunem ti se, ovog dana

Nagradu si zaslužio – pet njegovih bolnih rana.”

 

Uskrsno se jutro rodi, Mahala se Donja budi,

U podruma led’noj vodi, nesretnici drhte ljudi.

Muž i žena, dobra bića, od prastare loze pleme,

Dvoje mirnih Baotića; sva im djeca zdravo sjeme.

Što zgriješiše duše dvije, kom su krivi, netko reci?

Da pri njima grijeha nije, znade selo, Bog i sveci.

Al’ krivi su. Sin je bio hrabar vojnik Poglavnika,

Prag hrvatski svoj branio, rodnog kraja ponos, dika.

Eto grijeha, dušman veli – ustaše su svi Hrvati.

Jugozakon kaznu dijeli, nek ustaša glavom plati.

 

Uskrs bio, dvije duše u podrumu hladnom mole.

Suzama se gorkim guše, Božju milost da izmole

Ne za sebe, već za sina, za svog Ivu, za junaka,

Neka sreća materina čuva ime od predaka.

Kroz mrak mrkli ječi mati: ”O moj Ivo, lijepi cvate,

Hoću l’ više ugledati oči tvoje umiljate?

Hoćeš li mi cjelov dati i zagrliti staru maju?

Hoće l’ svati zapjevati po Mahale Donje, kraju?

Hoće l’ ikad ruke moje dočekati unučića,

Sina slavne loze tvoje, loze Ive Baotića?

Ivo, rano srca moga, tko ti strašnu kaznu dao,

Ne vidio roda svoga, žedan, gladan, umirao.”

 

Uskrs bio, mladost hrli, srdašcu je igrat, želja.

”Sretan blagdan!” svak se grli, bit će pjesme i veselja.

Al’ de slušaj čudnu buku, razlježe se vriska, dreka.

Kog li vuku, koga tuku, životinju il’ čovjeka?

Ajme, ljudi, gleđ’te veće, Srbi gone momka mlada.

U tren oka kolo kreće, partizanka u njem, Rada.

Juri kolo, mladost bježi, četnik pjeva, pjesma vrijeđa.

Usred kola Ivo leži, zatvorenih modrih vijeđa.

Ne miču se uda mrtva, šuti janje sred vukova.

Reć bi, Vel’kog petka Žrtva, bolna slika Isusova.

Oj Mahale Donje, svijetu, tužno ti je Uskrsnuće,

De pogledaj žalost kletu, da li pamtiš jade ljuće?

Hoćeš li kad smetnut s uma usne, što no plaču, mole,

Jauk žene iz podruma – O moj sine, moj sokole.

 

Leti kolo desno, lijevo, ubojica slavu slavi.

Pobjede si pjesmu spjevo, na duši mu znak krvavi

Pa se diči sramnim djelom, na ubogog Ivu pljuje,

Po majčinom cvijeću svelom, vražju mržnju rida, bljuje.

No gle čuda! Iz pepela što j’ plamičak žari skriv’o,

Buknu, bljesnu vatra cijela, živnu, skoči momak Ivo.

Poput ljutog lava ruši srbođavle sve to jače,

Bila cika i jurnjava – junak Ivo ne umače.

Zalud borba… Snage nesta, savladaše sirotana,

Prsnu krvca iz pet mjesta, iz krvavih bolnih rana.

Kroz urlike srbočete, zakliktalo momče mlado:

”Zbog slobode braćo, svete, i zbog Krista, ginem rado!”

Čekić diže srpska ruka – sin Mahale Donje, mrijo,

A seoskih sred jauka, Krist na Uskrs suze lio.

 

Opet bilo pjesme dosti, pjana rulja vrišti, reži.

Gleđ, u kolu, Bože prosti, cvijet hrvatski zgažen, leži.

U krvi mu roba cijela, dva mu oka zatvorena,

Košulja, još jučer bijela, sva je krvlju natopljena.

Igra kolo kozaračko, druga titu pjesmom slavi;

Puca srce djevojačko… Bio Uskrs, dan krvavi.

Divlja kolo… Svaka noga mrtvom momku glavu lupi,

Sestra Ive pokojnoga milog brata mozak, kupi.

-O moj braco, golubiću, seki tužnoj progovori,

O junački Baotiću, mila usta de otvori,

Pa zapjevaj ko i prije dičnu pjesmu svome rodu:

Pravi Hrvat rado mrije za Krst časni i slobodu.

————–

Kažu – vrijeme rane liječi… Rane majke vječno bole.

U podrumu glas još ječi: ”O moj sine, moj sokole!”

Marija Dubravac Brisbane

Branko Zeko Vugdelija – Otok, 19. 04. 1959.- † Dinara, 25. 07. 1993.

 Branko Zeko Vugdelija

Dinarski ratnik

 

Svanuće širilo obzor, daljinom, putanjom zvijezda-

svečarski njihale krošnje, pospana ptičja gnijezda.

Padalo svjetlo kroz prozor, znao sam da majka gleda-

drhtavo šumili lišćem, jablani moga djeda.

Njenu sam slutio zebnju, u molitvi tihoj, iz tame;

treptavo gasnula svijeća, koju je palila za me…

 

Nosio majčin sam pogled, u grlu zastale riječi,

teško me pratile putem, po kom sam imao prijeći.

Puste su ležale njive, Glavčica i moje grabe;

Sterala Cetina šturo i njene obale blage.

Dinaru tresao tutanj, zašao preveć daleko,

da se povratim natrag i priljubim, uz lice, drago i meko.

Kao i nekoć, kad bio sam dijete…

 

Ječala Stara Planina, Srpske orljale rakete,

čeznuća plivala zrakom i oči, vlažne od sjete.

Hrvatska povijest bila i moja, robije mračne sam prošao dane

i stradanje moje, imalo počelo-svoga djeda sam baštinio rane.

Bol je bila moja sastavnica i nisam se bojao mrijeti…

Svoje sam živio snove! Ginuo za Slobodnu Hrvatsku, Dom Sveti!

 

Uznosili moju su dušu, Matoš, gorde Šenoine rime…

Daljinom treptale zvijezde, lijepo nam Hrvatsko ime…

Na prsima su mi našli djedovo raspelo-majka ga sačuvala za me…

Bio sam Dinarski ratnik-njeno svjetlo iz tame.

 

Zdenka Bilobrk

 

Branko Zeko Vugdelija

Otok, 19. 04. 1959.- † Dinara, 25. 07. 1993.

Tomislav Sunic: Chroniques des Temps Postmodernes

Chroniques des Temps Postmodernes 

http://www.avatareditions.com/607/chroniques-des-temps-postmodernes

Authentique dissident dans un XXIème siècle lourd de menaces multiples et protéiformes, Tomislav Sunic, auteur de plusieurs ouvrages dont deux publiés en français (La Croatie: un pays par défaut ? Avatar Editions, 2010; Homo americanus. Rejeton de l’ère postmoderne, Akribeia, 2010), déploie sa plume acérée dans ce recueil d’études et d’entretiens, pour établir une description clinique et lucide des temps de déraison et des années décisives qui constituent notre présent.

A l’aune des funestes figures engendrées par les systèmes idéologiques du siècle des grandes conflagrations (homo sovieticus et sa déclinaison balkanique, homo americanus), appréhendées dans un subtil jeu de miroirs, l’essayiste et conférencier américano-croate, nourri des travaux des “nouvelles droites” européennes, des penseurs transversaux et des meilleurs auteurs euro-américains, n’hésite pas à aborder avec courage et sérénité quelques-unes des problématiques essentielles, érigées en tabous de ces temps post-démocratiques d’unidimensionnalité néo-totalitaire, en posant les bonnes questions, avant de proposer de stimulantes pistes de

Librad :: Livres :: Révolution-Conservatrice, NR et NB 
Disponible en :: Révolution-Conservatrice, NR et NB :: Nouvelle Droite :: Avatar Éditions

Chroniques des Temps Postmodernes
Quantité dans le panier : Vide
Code : 3192-AE
Prix : 25,00€Auteur[s] : Tomislav Sunic 
Éditeur : Avatar Editions
Date : 03/2014
Pages : 306Collection : Fahrenheit451
Dimensions (cm) : 13,8 x 21,6
Autre : Broché
ISBN/EAN : 9781907847240

http://www.librad.com/libfr/3192-AE/T.html