MATVEJEVIĆ I DALJE UBIJA ISTINU, OCRNJUJE HRVATE I HRVATSKU,
KLEVETNIČKI SVRSTAVAJUĆI ARALICU,VULETIĆA I MENE MEĐU
POMAGAČE SRPSKIM ZLOČINCIMA RATKU MLADIĆU I KARADŽIĆU,
OPTUŽENIMA ZA GENOCID U SREBRENICI
Uz privatnu tužbu protiv klevetnika dr. Predraga Matvejevića, koji nastavlja ubijati istinu,
klevetati Hrvate i Hrvatsku, i najavljeni početak suđenja, pred Općinskim kaznenim sudom
u Zagrebu u ponedjeljak 21. svibnja, P.Matvejeviću, već osuđivanom g.2005. za iste uvrjede
i klevete od 10.11.. 2001. u članku „Naši talibani“, a ponovljene g.2011. u talijanskomu
dnevniku „Corriere della sera“ u članku SREBRENICA ET GLI SCRITTORI LATITANTI /
SREBRENICA I KNJIŽEVNICI (ZLOČINCI) U BIJEGU OD PRAVDE
Poštovani prijatelji i prijateljice istine i slobode, dajem na znanje svima vama ljudima
dobre volje, medijima i demokratskim ustanovama hrvatskim i međunarodnim povezanima u
zajedništvo univerzalnim uljudbenim načelima istinoljubivosti i pravednosti, svima koji žele
istinu u ljubavi, jednu i božansku, kao mjerilo stvari u društvu i odnosa među ljudima,
narodima i državama, da je dr. Predrag Matvejević bio pravomoćno osuđen „klevetnik i
lažljivac“, jer je izvršio brutalni i marksizoidni verbalni politički atentat na istinu, na
Hrvatsku i na mene osobno, svojim klevetama u članku „Naši talibani“, u
zagrebačkomu „Jutarnjemu listu“, 10. studenoga 2001. Za taj svoj zločinački, haagdžijski,
a zbog moga davidovskoga suprotstavljanja istomu neuspješni, pokušaj režiranja svojevrstnih
mirnodobskih Ahmića, P.Matvejević je, na temelju moje privatne građanske tužbe, bio
suđen na sudu u Zagrebu i osuđen 2.11.2005., nekoliko dana uoči apsolutne zastare, na tek
simboličnu uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine. Nažalost,
bio je za to svoje blaćenje i prijezir mučeničke i demokratske Hrvatske u ratu protiv srpskoga
okupatora, odnosno za umorstvo mene kao ravnopravna hrvatskoga građanina i Europljanina,
nagrađen potporom i priznanjima nekih lokalnih yu-ljevičarskih i filoserbskih boraca za
neograničenu slobodu klevetanja i eliminiranja u Hrvatskoj onih drugih i, od njihove
formacije jednoumlja i naslijeđenih jugostruktura zločina, drugačijih, ali i potporom nekih
pojedinaca i skupina izvan Hrvatske, bilo da su opterećeni predrasudama o Lijepoj Našoj,
bilo da su pripadnicima iste „crvene ćelije“, dok su brojni u našoj državi i u svijetu mogli biti
zavedeni sustavnom i totalitarnom masmedijsko-političkom ljevičarsko-kompartijskom
manipulacijom, s novim izmišljotinama i klevetama, grubim fascio-jergovićevskim napadima
i pritiscima na sudce i sudstvo i dijaboličnim ozloglašavanjem mene sama, zato što sam,
braneći istinu i domovinu i svoj život, inače Matvejevićevom specijalnoslužbaškom
klevetom pripremljene za Haag, linč ili križ, pokušao nasilnika civilizirano privesti
k „spoznanjiju prava“ i doveo ga pred sud u demokratskoj Hrvatskoj (a, nota bene,
P.Matvejević je zahtijevao, i još uvijek zahtijeva, da meni, Aralici i Vuletiću i bezbrojnim
neimenovanim hrvatskih književnicima sude sudovi poput onih jugokomunističkih i
simodubajićeviskih nakon mnoštvenoga pokolja hrvatske vojske i civila g. 1945!).
Manipulacijom udbopartijskih ideoloških čuvara jezika, javnosti se klevetnik sam
predstavljao i bio predstavljan (čak i u glavnom dnevniku Hrvatske televizije, na kojoj je
istoga antikroata zastupao i sudstvo napadao „doktor korupcije“ Ivo Sanader, tada na dužnosti
predsjednika Vlade RH i predsjednika HDZ-a) ne kao politički jugoideolog i antidemokrat,
već kao „osoba dijaloga“ i navodna žrtva „ustašoidnih tuđmanovaca“; a dosuđenu smiješnu
prijetnju kaznom zatvora notornomu klevetniku (koju je uvjetni osuđenik javno medijski
izvrgavao ruglu, uz to tvrdeći kako će ga predsjednik RH pomilovati) predstavljali su –
teškom robijom, a mene, oklevetana i za likvidaciju obilježena, ne kao hrvatskoga
intelektualca i humanitarca i sveučilišnoga lektora u Francuskoj zauzeta za slobodu
domovine i mir, nego, prema jugodiktatorskoj udbopartijskoj terminologiji – kao „negativna
elementa“, kojega treba živa ubaciti u prvu nepopunjenu „Hudu jamu“ i višestrukim
betonskim zidovima zazidati!
Prošle je godine, 13. svibnja 2011., ovaj svoj EPH-julistaški klevetnički napad,
priređen za talijanske čitatelje, P.Matvejević ponovio u Italiji , u uglednomu i
visokonakladnomu dnevniku „Corriere della Sera“, i to dan uoči moga najavljenoga,
i ipak sretno i uspješno održana, književnoga gostovanja u Padovi, u svetištu našega
Svetoga Leopolda Bogdana Mandića, na značajnoj manifestaciji hrvatsko-talijanskoga
prijateljstva, „Danima Hrvata u Italiji“. I u tomu svomu, u biti neostaljinističkomu, uradku
poznati „italo-komunist“, „književnik i novinar“ i trgovački putnik „jugoslavenstva“
u apsolutno nehrvatskomu ključu, P.Matvejević dezinformira talijansku javnost o
biti velikosrpske invazije na hrvatske zemlje i narod zapadno od Dunava i Drine, o
Hrvatima i Hrvatskoj, o ovomu našemu mediteransko-mitteleuropskomu dijelu Europe
općenito, a trojicu hrvatskih književnika (na „dugačkom popisu gadova/nedostojnih“,
napisa dr. P.Matvejević), Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, poetički i politički
dokazanih humanista i demokrata europejskoga pravca, opetovano poimence prokazuje
kao „profašiste“, „nacionaliste“, ali i „srbočetnike“, suodgovorne čak i za velikosrpski
genocid u Srebrenici. I trpa nas, intelektualne borce za slobodu i mir hrvatskom narodu, u istu
zločinačku vreću s Ćosićima, Mladićima, Adžićima, Raškovićima, Šešeljima, Plavšićkama,
Karadžićima i njima sličnim ideolozima i izvršiteljima srpskofašističke agresije na naš
narod i države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s istom beskrajnom lakoćom podmetanja
i difamiranja s kojom je prokazivao hrvatskoga predsjednika i utemeljitelja demokratske
države Hrvatske akademika dr. Franju Tuđmana, vrhovnoga zapovjednika Hrvatske
vojske u vrijeme narodno-osloboditeljskoga Domovinskoga rata protiv srpskoga okupatora i
beogradske „JNA“, da je „gori srbožder i od najzloglasnjih ustaša Hrvata“, jer je, s junacima
poput Ante Gotovine, olujnoga generala HV, „uspio ‘etnički očistiti’ lijepu našu domovinu
kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali ‘bjež’te psine preko Drine’ „
(P.Matvejević, „Nacional“, str. 61., 22.rujna, 1999.)
Duboko štujući i životvorno baštineći tisućljetno hrvatsko knjižtvo, kulturu, ali i
junaštvo sažeto u povijestnoj sintagmi „antemurale christianitatis“, demokratizam i kršćanski
humanizam, po kojima smo i s kojima smo znakovito i trajno ugrađeni u civilizacijsku
zgradu današnje Europae, a braneći istinu Hrvatske i svoj život i ime pred klevetničkim,
u središnjici formacije antidemoktratizma i antikroatizma osmišljenim, navalama na Mir i
Dobro, na demokratski sustav i na uljudbu nam samu , ponovno sam tužio P.Matvejevića
zbog njegova ponovljenoga zločina klevete, kojom ovaj doktorski difamator i dezinformator
osakaćuje istinu, majstorskom svojom mistrijom nabacuje blato na duhovnu Hrvatsku, i
zahtijeva da hrvatskim književnicima, pa i meni kao jednomu od samo trojice imenovanih na
matvejevitchevskomu „dugačkomu popisu gadova/nedostojnika“ još neimenovanih, sudi neki
prijeki i posebni sud poput „sudova časti“ koji su u srpskoboljševičkoj „Jugoslaviji“, nakon
poraza nacifašizma i pada hrvatske nacije, krvnički razkomadane, iako među pobjednike nad
fašizmom posve zasluženo uvrštene, pod novo serbookupacijsko „oslobođenje“ god. 1945.,
sudili stotinama tisuća „kolaboranata fašizma“.
Klevetničko je pero svoje još jedanput u Hrvate i Hrvatsku znalački zabio znači naš
proslavljeni dojavnik dr.Predrag Matvejević. Ovaj talijanski i hrvatski državljanin, pariški
doktorant, nekadašnji zaslužni jugoslavenski PEN-zaštitnik srpskočetničkoga vojvode dr.
Vojislava Šešelja, ex-docent Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i rimske La Sapienze, koji je
u veljači 1989. u Zagrebu osnovao, zajedno s Pupovcem, Puhovskim i srpskim generalom
Kočom Popovićem, neojugokomunističku stranku Udruženu jugoslavensku demokratsku
inicijativu /UJDI., a god. 1999. bio, kako su mediji javili, kandidatom talijanskih komunista
na izborima za Europski parlament, objavio je u Italiji novinski članak, bolje kazano, internacionalistički
letak-metak, u kojemu miroljubivim hrvatskim književnicima i demokratima
klevetnički sudi i presuđuje kao zločincima i fašistima, svrstavajući ih uz bok srpskim ratnim
zločincima Radovanu Kardžiću i Ratku Mladiću, tim istaknutim izvršiteljima velikosrpskoga
ratnoga pohoda na Hercegovinu i na Bosnu . Uostalom, redakcijskom opremom teksta i
konteksta Matvejevićeve „tjeralice“ jest reprodukcija tjeralice s likovima srpskih ratnih
zločinaca generala Mladića i književnika Karadžića te strašna i diljem svijeta poznata
fotografija iz naše Bosne s mnogobrojnim lijesovima muslimansko-bosanskih žrtava
srpskočetničke i „JNA“ agresije i „istrage poturica i latina“.
Iako je P.Matvejević za gotovo isto počinjeno zlodjelo, sadržano još u njegovu
novinskom članku „Naši talibani“ od 10.11.2001. u zagrebačkomu „Jutarnjemu listu“,
bio osuđen na simboličnu kaznu iliti prijetnju kaznom zatvora od pet mjeseci uvjetno
dvije godine (koju nije odležao iako je bezbroj puta postavljeni uvjet bezobzirno kršio
nastavljajući, čak izrijekom ne priznavši ni hrvatski sud ni presudu, krivotvoriti istinu i
difamirati i Hrvatsku i hrvatske žrtve svoga klevetničkoga čina), P.Matvejević je, premda
počasni podpredsjednik londonskoga PEN- centra, bez imalo obzira prema Povelji PENa,
prema istini i ljudima i prema Zagrebu u čijemu središtu živi, ponovio svoje simbolično
zlosilje nad Hrvatima i Hrvatskom, žrtvama velikosrpske i JNA ratne agresije. Osmišljeno
je i ostrašćeno dezinformirao javnost prijateljske nam i susjedne, s nama Hrvatima tijekom
naše milenijske povijesti i kulture kulturološki i duhovno-religijski toliko povezane, Italije,
i, zlorabeći svoj ugled ex-docenta s La Sapienze, klevetnički prokazao, javno denuncirao
trojicu hrvatskih književnika, Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, Milu Pešordu,
zapravo „srbočetničkim“ književnicima-zločincima suodgovornima za velikosrpski
genocid nad našim narodom u Srebrenici, simbolnom mjestu Bosnae Argentinae, genocid
planski izvršen u duhu pansrpskoga koncepta Načertanija i Memoranduma, pod vojnim
zapovjedništvom Ratka Mladića, visokoga oficira srbijanske tzv. Jugoslavenske Narodne
Armije, nad našim golorukim narodom u Bosni i Hercegovini, A.D.1995. , a pod glavnim
stvarnim zapovjedništvom svesrpskoga zločinačkoga „vožda“ , komunista-socijalista
Slobodana Miloševića, koji je, po svjedočkim riječima njegova bliskoga suradnika Bate
Živojinovića, već godine 1992., na Hrvate i Hrvatsku poslao oko 300.000 srpskih naoružanih
osvajača, pripadnika „JNA“ i paravojnih četničkih srpskih postrojbi, na plaći Beograda, koji
izvršiše agresiju, počiniše genocid i kulturocid nad narodom i zemljama hrvatskim, ali se do
dana današnjega ne pogledaše ni Srbi ni Srbija, još nedenacificirana, dapače, u zrcalu Istine
i odgovornosti za planske zločine i razaranja na tlu cijele nam hrvatske domovine.
Moguće osokoljen svojim društvenim statusom, u nedekomuniziranu društvu
kojim znatno upravlja stara udbosfera i nova nenarodna središnjica, povlašćene osobe
iznad zakona i Ustava, koji kao da mu je jamčio g. 2005. ne samo hadezeovski doktor
elementalne korupcije Ivo Sanader (o Vesni Pusić da ne govorimo i njezinu priopćenju
u prilog kršitelju Ustava i zakona!), nego i esdepeovski aktualni predsjednik RH osobno
javno proglasivši g. 2010. nepostojećim, iako počinjenim i na sudu dokazanim i zakonski
sankcioniranim, Matvejevićev zločin klevete te imenujući netom osuđena lažljivca i
klevetnika, žigosana u njegovu zločinstvu i presudom samoga Vrhovnoga suda Republike
Hrvatske, predstavnikom Hrvatske u uglednoj svjetskoj Organizaciji frankofonih država,
objavio je difamator Matvejević svoj pamflet u visokonakladnome talijanskom dnevniku
CORRIERE DELLA SERA, na stranici 23., u središnjemu tematskomu bloku posvećenu 50.
obljetnici AMNESTY INTERNATIONAL, članak pod naslovom SREBRENICA ET GLI
SCRITTORI LATITANTI / SREBRENICA I KNJIŽEVNICI U BIJEGU OD PRAVDE,
s podnaslovom GENOCID, redakcijski opremljen posterom napravljenim u prigodi 10.
obljetnice genocida u Srebrenici, odnosno reprodukcijom tjeralice s fotografijama srpskih
ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, u bijegu od pravde, te likom
autora članka-metka u ulozi lovca na glave hrvatskih književnika koji su branili svoj hrvatski
jezik, narod i .cijelu domovinu od velikosrpske invazije i okupacije. Djelo, moglo bi se s
pravom reći, dostojno onoga koji, prema riječima profesora Zdravka Tomca, objelodanjenim
u njegovu politološkomu eseju u zagrebačkomu „Fokusu“ 25.travnja 2008., „brani i zastupa
velikosrpska četnička stajališta“.
Za stvar istine dobro je znati da je P.Matvejević g. 2011., i u ovomu
svomu „najnovijemu“, a od godine 2001. diljem „Regiona“ i u svijet, na više jezika,
višemilijunskomu čitateljstvu odaslanomu, „talibanizatorskomu“ pamfletu, dakle uz desetu
obljetnicu poznatoga masmedijskoga juriša na istinu i nevine hrvatske žrtve đilasmatvejevićevske
„plemenite mržnje“ prema Hrvatima, napisao, potpisao i urbi et orbi
kurirsko-klevetnički dojavio monstruoznu laž da sam ja (i ini imenovani i neimenovani
hrvatski književnici) svoje pero „upotrijebio u službi fašista i njihovih teških zlodjela“
(navod: „Naši talibani“, 2001.-„Srebrenica et gli scrittori latitanti“, 2011.): Dojavio je jugoarbitar
regionarskoga suda u sjeni, bijesan na Hrvate koji su srušili milu mu
monarhofašističko-jugokomunističku „Srboslaviju“ (a sama se udavila od krvi nevinih i
silnoga croatožderstva), da spadam među srbočetnike i „sve ostale koji su bili uz zločin,
poticali na zločin, prešućivali i zatajivali zločine, opravdavali teška zlodjela na najrazličitije
načine i još uvijek ih pokušavaju opravdati“ (isto). I zaključio je, ovaj veleum iz jugorasne
škole jedinstva i blatstva, nomenklaturski gluh na jauke iz „Ćelovine“ u Mostaru (gdje
crotužiteljev otac Vsevolod Matvejevič bijaše desetak godina yukomunističkim „sudijom“, a
moj otac, za vrijeme rata g. 1941.-1945. hrvatski domobran u samovoznoj satniji vojske
NDH, nakon 1945., kriv zato što je ostao živ i čist i napojio žedna i nahranio gladna i nije
pristao biti „suradnik“, odleža dvije godine na robiji u Zenici kao jedna od žrtava
montiranih „jugoslavenskih“ tzv. staljinističkih suđenja), da i meni imade suditi i
kao „hrvato-bosancu“ (!) i kao „čistom sijaču mržnje“ (!) posebni „sud časti“, poput
sudova „koji su djelovali u Jugoslaviji i u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata“ (isto),
onih democidnih kvazi-sudova od Dakse i Širokoga Brijega, od Istre i Lanišća i Gologa
otoka, pa sve do Beograda, Zagreba, Jazovke, Bleiburga i Crngroba i tisuća skrivenih i
diljem zapadne „Jugoslavije“ raspoređenih „hudih jama“ i „fojbi“, s milijunskim nevinim
žrtvama serbsko-komunističkih „revolucionarnih“ orgija. Orgija kojih je iluminatskokrvoločnim
vrhuncem patološke mržnje prema Hrvatima i rimokatolištvu i ideji obnove
Hrvatske Države bio čudovišni čin spaljivanja srdca svetačkoga nam mučenika blaženoga
Alojzija Stepinca, kardinala i hrvatskoga metropolita – nakon njegova umorstva klevetanjem,
robijanjem, zlostavljanjem i trovanjem – ritualno izvršen u jugoslavenskoj policijskoj
spalionici u glavnomu gradu Hrvatske – Zagrebu, godine 1960. I zato je tavariščima à la
matvejević posve normalno da svijetom i dalje kruži čudovišna kleveta o Hrvatima kao
najzločinačkijemu narodu na svijetu i o 600.000-1.000.000 poklanih Srba i Židova u radnomu
logoru Jasenovcu, o bl.Stepincu, nadbiskupu zagrebačkomu, mučeniku za prava čovjeka,
naroda i Crkvu, kao o „nadbiskupu genocida“ i da budu ušutkani, procesuirani, proganjani,
verbalno i na druge načine umlaćivani i iz javnoga života u domovini i u svijetu uklonjeni svi
oni koji ne pristaju na diktat šutnje o planski izvršenomu jugoserbskomu genocidu i
kulturocidu mitoloških razmjera nad Hrvatima, na diktat šutnje o šutnji.
Svjestan svoje građanske obveze i hrvatskoga deržanstva čuvanja i promicanja ustavnih
demokratskih vrijednosti i europskih naših standarda humanizma i prijateljstva i otvorena
dijaloga i suradnje među ljudima i narodima, a koje dr. P.Matvejević, kao neformalni i
neumorni stjegonoša krvavocrvenih zastavica jugoslavlja i antikroatizma, svojim, na takovoj
idejno matrici zasnovanim, neznanstvenim i pseudohumanističkim političkim stajalištima
i osmišljenim dezinformacijama ozbiljno ugrožava, prisiljen također obraniti istinu i
vlastitu čast i ugled, život sam, na koje P.Matvejević svojim klevetničkim konfabulacijama i
masmedijskim kriptokomunjarskim i kriptošovinističkim kampanjama planetarnih razmjera,
već 10-ak godina neprekidno napada, morao sam podnijeti protiv klevetnika i difamatora
tužbu Općinskomu kaznenomu sudu Zagreb dana 29.07.2011. Sudac Milenko Đaković,
predsjednik vijeća, zakazao je prvo ročište na Općinskomu kaznenomu sudu u Zagrebu, u
ponedjeljak, 21. svibnja 2012. u 10 sati.
U vjeri mira i pomirenja u istini, koja nas oslobađa za potpun život u Riječi i na njoj
zasnovanoj čovjekovoj slobodi i pobratimstvu lica u svemiru, utječem se, dragi prijatelji,
našemu najvišemu općečovječanskomu zakonu – zakonu Ljubavi. S milošću sam Božjom
pomogao da jedna klevetarska jugo-neman istinom bude razobličena u Parizu, u tijeku
slavnih godina devedesetih protekloga stoljeća svehrvatskoga rata za nezavisnost i za istinu
Hrvatske, velikim dijelom zahvaljujući plemenitu ozračju čovjekoljublja tolikih hrvatskih
prijatelja među Francuzima djelatno otvorenih prema Riječi u teškim nam i veličajnim
danima rata za opstanak pred srbijanskom najezdom, koje je došlo do izražaja i na
akademskim okruglim stolovima i simpozijima poput onoga pariškoga 3. i 4. veljače 1992.
o „sudbinama nacija bivše Jugoslavije“. Pomogao sam prijateljima Istine, i na njoj
ujedinjene Europae, otkriti postojanje sustava, u karadžićevskomu kovčežiću idejno
osmišljena, lažnim jugoslavenstvom (a stvarnim velikosrpstvom) savršeno prikrivena, djelom
književnika Dobrice Ćosića proslavljena, na potpuno uništenje hrvatstva usmjerena – sustava
pansrpske l a ž i . Deržanstvom je mojim staviti se i ovdje na raspolaganje da se boguhvalni
dan blagosti i mira dogodi u Zagrebu, građanima Hrvatske i cijelomu hrvatskomu narodu,
koji je mnogo stradao i propatio (ali ne samo on) u stoljeću dvadesetomu od zlosilja triju
totalitarističkih društvenih poredaka, a nadasve kao žrtva tuđinske okupacije i istragaškoga
fašističko-komunističkoga barbarogenija, neprekinutoga i nerazkrinkanoga djelovanja
njegove „Crne ruke“ među nama i njegova (barbarogenijeva), masmedijsko-politički
umreženoga, gramšijevski osuvremenjenoga, idejnoga koncepta pamfletizma kao
nacizma „nebeskoga naroda“. Da nikada više ni nad kojim ljudskim bićem ne bude, kao što
nada mnom jest, počinjen ovakav monstruozni zločin totalne i totalitarne klevete, jer i
Matvejevićeva, makar koliko prema meni bila i osvetnički motivirana, „Kleveta je ozbiljan
zločin“ (prof.dr. Zvonimir Šeparović, Hrvatsko slovo br. 791., str.28., Zagreb, 18.VI.2010.),
kao strukturni dio one planetarno-zločiniteljske laži crnorukaški navaljene na hrvatski jezik,
zemlju i ljude.. A šutnja o takovomu zločinu, kojim se gaze temeljna prava čovjeka i
ugrožavaju sloboda i dostojanstvo naroda i naša još krhka stabljika demokracije i hrvatsko
suvereno i ponosno pribivanje za zajedničkim stolom ravnopravnih europskih nacija?! Pa
odmahivanje rukom prema svemu tomu zlomu, koje nam navodno u naše ime i za naše dobro
uporno nameću?! U toj šutnji, u kojoj se ne diže glas ni moralne teologije ni moralne
filozofije ni etike, ni „dobrih pastira“, kao da nestaje čovječnosti i čovjeka, navlastito onoga,
Hrvatice ili Hrvata, koji, u božanstvenomu Danteovu Raju „forse di Croazia viene“, koji iz
Hrvatske hodočasnički dođe pokloniti se pred svete Veronike rubac, s bogodivljenjem
supatnički uskliknuvši: „Signor mio Gesù Cristo, Dio verace, / or fu sì fatta la semblanza
vostra?“ („Gospodine moj Kriste, Bože pravi,/takav li dakle bješe lik tvoj sveti?“-Maras)
Kao da pod teretom šutnje sve manje živi duhovna Hrvatska.
Zagreb, svibanj 2012.
Mile Pešorda
U PRIVITKU: Antihrvatski klevetnički pamflet
P.Matvejevića „Srebrenica i književnici zločinci u bijegu od pravde“
SREBRENICA ET GLI SCRITTORI LATITANTI, Corriere della Sera, 13.05.2011.