The Curse of Victimhood and Negative Identity

Op-Ed: The Curse of Victimhood and Negative Identity

 logo Arutz Sheva

Published: Friday, January 30, 2015 2:20 PM

Days and months of atonement keep accumulating on the European wall calendar. The days of atonement however, other than commemorating the dead, often function as a tool in boosting political legitimacy of a nation – often at the expense of another nearby nation struggling for its identity.

While the media keep reassuring us that history is crawling to an end, what we are witnessing instead is a sudden surge of new historical victimhoods, particularly among the peoples of Eastern Europe.  As a rule, each individual victimhood requires a forever expanding number of its own dead within the context of unavoidable lurking fascist demons.

Expressed in the postmodern lingo of today, the modern media-made image trivializes the real death and dying into an image of a hyperreal and surreal non-event.  For instance, the historical consciousness of Serbs vs. Croats, Poles vs. Germans, not to mention the victimological memories of the mutually embattled Ukrainian and Russian nationalists today, are becoming more “historical” than their previously recorded respective histories.

It seems that European nationalists do not fight any longer for their living co-ethnics, but primarily for their dead. As a result, as Efraim Zuroff correctly stated, “in post-Communist eastern Europe, [they’re] trying to play down the crimes of the Nazi cooperators and claim that the crimes of the Communists were just as bad.”  (AS,” Top Nazi Hunter: Eastern Europe Rewrote the Holocaust,” by Benny Toker, Ari Yashar, January 27, 2015).

Yet Zuroff’s s remarks, however sharp, miss the wider historical context. Any day of atonement or, for that matter, any day of repentance on behalf of a victimized group, is highly conflictual, if not warmongering by its nature.

It was in the name of antifascist victimology and their real and surreal fear of the resurrection of the anticipated fascist Croatia, that local Serbs staged a bloody rebellion in Croatia in 1991. It was in the name of their own post -WWII victims, killed by the victorious Communists on the killing fields of Bleiburg in Austria in May 1945, that Croats, forty-five years thereafter, began their war of secession from the Yugoslav grip.  The Ukrainians still nourish the memory of Holodomor, the Poles nurture their memories of Kaytn, the Cossacks commemorate their victims in Linz, the Russians have their numerous Kolymas, the Germans their Dresdens — locations standing not  only as memorial sites, but also  as symbols of  just retribution in the eyes of the Other.

Crimes committed by the Communists in Eastern Europe during and after World War II were not just Allied collateral damage, or a freak, unintended accident, but a planned effort to remove millions of undesirables.

Almost by definition this raises time again the painful symbolism of Auschwitz, a locality standing not only for a specific historic and clear-cut site of large-scale dying, but also as a  didactic location designated for teaching the world the meaning of worldwide tolerance. Of course, the liberation of the Auschwitz camp by the lauded Soviet troops, raises a side question regarding their previous itinerary, especially if one considers that millions of East European and ethnic German civilians were either displaced  or killed by the very same Soviet troops on their way to  Auschwitz in January 1945.  …

read more:
http://www.israelnationalnews.com/Articles/Article.aspx/16392#.VMuCwGjF9e9

 

 

POBJEDA PRVE HRVATSKE PREDSJEDNICE JE ZASLUŽENA

GLAS IZ WASHINGTONA – Šime Letina

                  POBJEDA  PRVE HRVATSKE PREDSJEDNICE JE ZASLUŽENA

U drugom krugu predsjedničkih izbora održanim u nedjelju, 11. siječnja 2015. kandidatica HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović u četrdesetšestoj godini života postigla je vrhunac svoje političke karijere i ostvarenje svoga životnog sna, nagrađena je povjerenjem većine hrvatskih birača uvjerljivo je pobjedila SDP-ova kandidata i aktualnog hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića i postala prva hrvatska predsjednica.

Njezina pobjeda šokirala je Josipovića i njegov izborni stožer, u kojemu je (pritajeno) vodio glavnu riječ a sigurno i osmislio promašeni izborni koncept donedavni njegov savjetnik Dejan Jović. Koliko iz Washingtona doznajemo savjetnik Dejan Jović u Hrvatskoj nije nimalo omiljen a politički nije nikomu prihvatljiv a poglavito ne hrvatskoj javnosti, pa ipak ga je Ivo Josipović uzvisio na sveučilišne i institutske pozicije kakve se ne mogu ni zamisliti, kako na Fakultet političkih znanosti, tako u IRMO i u MORH (na Ratnu škola), i na znanstvene pozicije kojima nije dorastao, a objektivno rečeno za koje doista nema nikavog ozbiljnog ni strukovnog a kamo li znanstvenog pokraća. Bila je to gorka pilula Josipoviću kao i njegovim pristašama koji su na dan izbora sve do kasno poslije podne zavedeni raznim prognozama, anketama i prijepodnevnim izbornim rezultatima, vjerovali u njegovu pobjedu, ali i da je sve to uglavnom Dejan Jović vješto plasirao u medije.

Međutim očito nisu znali za uigrane manipulacije Dejana Jovića kojima je kao savjetnik vješto manipulirao s Josipvićem kao i s njegovim ljevičarskim biračima, pa i javnim mnijenjem godinama. Za Dejana Jovića javno se govore da je jedan od 10 najutjecajnijih Srba u svijetu, koji je kao savjetnik predsjednika Josipovića javno veličao četnički pokret. Ipak za Dejana Jovića kažu i da je “sumnjiv” “sveučilišni profesor” i bez ikakvog Hrvatskoj prihvatljivog politologijskog znanja, i da je na sumnjiv načn nasljedio katedru od Radovana Vukadinovića na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, i da kao takav predaje  (ni manje ni više već na poslije diplomskom studiju Ratnoj školi) najboljim hrvatskim časnicima predmet vanjske politike i međunarodnih odnosa. Samo ga je na takave pozicije mogao ugurati  Ivo Josipović  da radi što više može zla protiv Hrvatske i donedavni dekan Fakulteta političkih znanosti Nenad Zakušek, poznatiji javnosti kao nepopravljivi UJDI-jevac. Zapravo taj donedavni dekan Zakušek postao je vrlo zanimljiv pa čak i USKOK-u – kažu zbog pronevjera? Moguće da će USKOK tražiti Zakušeka zbog gubitka i dugova koje je na Fakultetu napravio tijekom svojeg mandata kao dekan, a dugovi ili gubitci su viši od 5. milijuna kuna.

               Je li Dejan Jović osmislio gubitnički izborni Josipvićev program

Ipak birači su doznali i prepoznali izbornu strategiju koju je najvjerojatnije osmislio Dejan Jović, moguće da je jednim djelom on i pisao izborni program s kojim se predsjednik Josipović dičio na veliko. Svejedno je tko ga je pisao možda Branko Grčić ili Dejan Jović, moguće i netko treći sad više nije ni bitno. Ipak ostaju činjenice koje govore same za sebe da je Josipović punih pet godina bio samo Jovićev poslušni potrčko.

Čekajući rezultate izbora Josipovićevi suradnici i birači tek su u večernjim satima shvatili tko su i što su kad su  se suočili s pravim izborenim rezultatatima – morali su prihvatiti objavljenu istinu o prebrojanim glasovima s kojima je Kolinda Grabar Kitarović pobjedila. U Izbornom stožeru, okružen suradnicima i ideološkim pristašama, ljudima tužnoga i ukočenog lica, Josipović je konačno priznao svoj poraz i potpuno zbunjen, tihim glasom izustio: “Gotovo je, gospođa je pobjedila.” Nakon toga nazvao je gospođu Grabar Kitarović i čestitao joj na pobjedi. U obraćanju javnosti, uz formalno izricanje zahvalnosti onima koji su glasali za njega, Josipović je rekao i ovo: “Dozvolite da čestitam na pobjedi novoizabranoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Imali smo napornu kampanju, sučeljavanja i međusobno oponiranje, no demokracija je pobijedila. Gospođa Grabar Kitarović je pobijedila u demokratskoj utakmici i zato joj čestitam. Istina, razlika je jako mala, no to je bit demokracije, da onaj koji osvoji više glasova nosipobjedu.”


Odlučnost i dosljednost novoizabrane predsjednice

Tek u kasnim večernjim satima, nakon što je bila potpuno sigurna u svoju pobjedu, novoizabrana predsjednica, okružena najbližim suradnicima i čelnicima Stranke, obratila se hrvatskoj javnosti i javno pozvala Hrvate i ostale građane Hrvatske na jedinstvo i zajednički rad za bolju Hrvatsku. U svom domoljubnom govoru, puna optimizma, između ostalog, rekla je i ovo:  “Drage moje Hrvatice i Hrvati diljem moje Hrvatske i BiH i diljem svijeta, dragi hrvatski državljani, dame i gospodo, dobra večer svima.  Pozivam vas sve da radimo zajednički za boljitak domovine.  Dosta je podjela.  Ujedinimo se. Ujedinimo svoje domoljublje, ljubav i vjeru prema domovini. Obećajem da ćemo se boriti za nacionalne interese, jer ovo je Hrvatska a ne regija. Brinut ćemo o našoj Hrvatskoj, o našim ljudima, o našim umirovljenicima i nezaposlenima.  Večeras dajem tri obećanja. Prvo, odmah ću početi raditi za našu Hrvatsku. Drugo, idemo dalje zajedno, bez podjela. Hrvatska može i hoće bolje. Učinit ćemo to.  Treće, primijenit ću svoj program rasta i razvoja, socijalne stabilnosti i života dostojnog u Hrvatskoj. Pružit ću ruku svakome kome je potrebna. Imat ćemo nacionalnu politiku zaštite…  Vanjska politika će biti snažna…  Na kraju, počašćena povjerenjem, čvrsto jamčim da se ne ću odmaknuti od naroda.  Bit ću među vama i tražiti da mi pomognete, jer jedino s vama mogu izvući i Hrvatsku iz krize.” (www.hrt.hr/predsjednicki izbori; 11. 1. 2015)

Za razliku od predsjednika Vlade Zorana Milanovića koji je  zbog nedostatka osobne političke pameti i zrelosti, moralne hrabrosti i kulturnog ponašanja, odbio čestitati gospođi Grabar Kitarović, ipak Ivo Josipović joj je istu večer privatno i javno čestitao. U ponedjeljak dan nakon pobjede, novoizabrana je predsjednica potvrdila da ju je predsjednik Josipović u nedjelju navečer nazvao i privatno joj čestitao na pobjedi, ali da Milanović do sad nije.  Na pitanje što misli o Milanovićevu ponašanju i njegovoj uvredljivoj izjavi u kojoj je HDZ nazvao hajdučijom, gospođa Grabar Kitarović je odgovorila:  “Ne ću dopustiti da dijeli i dalje ljude na naše i njihove… Želim da iskaže poštovanje prema svim građanima Republike Hrvatske, ali isto tako da podnese račune što je i kako radio i zašto se zemlja nalazi na rubu duboke krize. Ne želim zaoštravati odnose ni sa kim, ali isto tako ne ću dopustiti da se vrijeđaju hrvatski građani.”
Ponovo je istaknula da je spremna surađivati sa svima koji se žele uključiti u rad i da suradnja s hrvatskom Vladom ovisi o Zoranu Milanoviću.  ”Uvijek sam isticala da sam spremna na suradnju.  Suradnja i timski rad je prvo što želim. Hrvatska je moja prva stranka, moj prvi interes i dobrobit naših ljudi…  Učinit ću sve što je u mojoj moći da dokažem građanima da su mi svi isti, da je dobrobit Hrvatske na prvom mjestu…  Za to nam je potrebno jedinstvo kakvo smo iskazali početkom 90-tih kada smo obranili Hrvatsku.”
Na žalost Zoran Milanović nije bio jedini koji je nakon Josipovićeva poraza bahato vrjeđao Kolindu Grabar Kitarović i one koji su glasali za nju.  Željka Antunović, članica Josipovićevoga Izbornog stožera, ogorčena njegovim porazom izjavila je da su svi normalni ljudi u Hrvatskoj glasovali za Ivu Josipovića.  Na tu njezinu nepromišljenu izjavu donekle oštro je reagirao Miro Kovač, međunarodni tajnik HDZ-a.  “To je sramotno i skandalozno i čini me tužnim. Hrvatskoj treba zajedništvo.  Izborna utakmica je završila i sada treba početi raditi, a ne vraćati se govorom mržnje u prošlost”,  izjavio je gospodin Kovač.

Svojom izjavom Željka Antunović nije uvrjedila samo Kolindu Grabar Kitarović i njezinu stranku, već cijelu Hrvatsku. Njezina poruka je sljedeća: svi oni koji nisu glasovali za Ivu Josipovića, a to je velika većina Hrvata i hrvatskih građana u koju spadaju svi koji su glasovali za novoizabranu predsjednicu, kao i oni koji uopće nisu izašli na izbore, nenormalni su.


Vrlo je značajna pobjeda prve predsjednice za Hrvatsku
sadašnojst i budućnost

O pobjedi Kolinde Grabar Kitarović kao i o porazu i uzrocima poraza Ive Josipovića postoje različita mišljenja, brojne analize i prognoze. Većina Hrvata u Hrvatskoj i izvan nje doživjeli su njezinu pobjedu i poraz predsjednika Josipovića kao svoju osobnu pobjedu.  Za neke od njih, Josipovićev poraz je očit znak budućeg poraza Kukuriku koalicije, a posebno SDP-a i predsjednika Vlade Zorana Milanovića. Iako većini SDP-ovih članova nije mnogo stalo do Milanovića, itekako im je stalo do budućih parlamentarnih izbora koji će se održati ove godine i zato nije bilo nimalo čudno što su neki od njih otvoreno pozvali vodstvo i članstvo na razmišljanje i promjenu unutar SDP-a.  “U SDP-u ćemo morati dobro analizirati ovaj rezultat.  Analiza je potrebna i kad naš kandidat pobjedi, a kamoli kad izgubi”, rekao je Tonino Picula, dok Mirando Mrsić smatra da se SDP mora mijenjati.

Za razliku od onih, koji su pobjedu novoizabrane predsjednice i poraz predsjednika Josipovića doživjeli kao veliko iznenađenje, politički stručnjaci i analitičari izbornih rezultata smatraju da su takvi rezultati sasvim normalni.
Profesor političkih znanosti Zdravko Petak, u izjavi za Hinu, 12. siječnja 2015., izjavio je da su sve prognoze upućivale na to da će izborni rezultat biti iznimno tijesan i da je nakon prvoga  izbornog kruga bilo očito da izborni pobjednik ne će dobiti više od 52 posto glasova.

Politolog Boško Picula u pobjedi gospođe Kolinde Grabar Kitarović vidi velik “poticaj HDZ-ovoj koaliciji da još uvjerljivije nastupi na parlamentarnim izborima.”

Politički analitičar Davor Gjenero smatra da postoji nekoliko vidljivih razloga zbog kojih je pobjedila HDZ-ova kandidatkinja. Prvi je što gospođa Grabar Kitarović pripada političkoj organizaciji koja joj je omogućila šansu da dobije glasove desne margine. Drugi je razlog taj, što je gospođa Grabar Kitarović nastupala kao kandidatkinja političkog centra i treće što je nakon prvoga izbornog kruga stekla veliko samopouzdanje i kao takva u javnosti nastupala hrabro i državnički, ustrajući na konceptu zajedništva. S druge strane, smatra on, Josipović je izgubio izbore, zato jer je bio kandidat stranke kojoj se stranačka infrastruktura i Vlada u kojoj sudjeluje raspada. Drugi razlog je to,  što nije bio »džentlemen«, a treći je to, što je u javnim sučeljavanjima ponižavao protukandidate, a na poseban način Kolindu Grabar Kitarović. Četvrti je to, što je pokušavao manipulirati izbornom procedurom i od Vlade dobiti ustupke, kao npr. odgađanje datuma predsjednickih izbora, što je protivno Ustavu.
“Čini mi se da, unatoč tvrdoj retorici Vlade i premijera, o tome kako su oni zadnja obrana demokracije, možemo računati na to da počinje raskol u SDP-u. Možemo računati na to, da će se Josipović vratiti u članstvo u Stranci i povesti rat protiv Milanovića koji je, objektivno, ključni krivac njegovog izbornog poraza. Tu će početi erozija stranke”, smatra gospodin Gjenero. (Hina, 12. 1. 2015.)

Suprotno analizi političkih stručnjaka, novinarčić i piskaralo Viktor Ivančić iz propalog tabloida Feral Tribuna, iznenađen i ošamućen porazom Ive Josipovića, poput ranjenog vuka, s jednakom gorčinom reži na Josipovića i na Kolindu Grabar Kitarović, kojoj sve do njezine izborne pobjede nije pridavao nikakvu važnost.  Po njemu “pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj odlična je vijest za ljevicu.  Jedini je problem što ljevica u današnjoj Hrvatskoj praktički ne postoji.”  (www.buka.com/novosti; 13.1.2015).
Naime, nakon smrti Ivice Račana, ta ljevica smatra Ivančić, počela je gubiti na svojoj važnosti i pomalo nestajati, da bi u konačnici, zahvaljujući Ivi Josipoviću i njegovu približavanju desnici, potpuno nestala. Viktor Ivančić kao umišljeno dežurno antihrvatsko blebetalo ne shvaća da postojeća ljevica u Hrvatskoj ne gubi na svojojoj važnosti zbog Josipovićeva približavanja desnici, nego zato što su u njoj ponajviše okupljeni ljudi koji svojim ponašanjem, izjavama i radom potvrđuju da im nije stalo do današnje Hrvatske ni do hrvatskih nacionalnih interesa. Josipovićevo približavanje i popuštanje desnici, o kojemu piše Ivančić, većina Hrvata doživjela je kao znak izborne taktike, a ne kao znak promjene njegovih ideoloških uvjerenja i domoljubne brige za Hrvatsku i hrvatski narod.  Birači mu jednostavno nisuvjerovali.  Tu njihovu opreznost, razboritost i logiku Željka Antunović smatra nenormalnom.


Šovinističko ponašanje Milorada Popovca i Furia Radina

U izbornoj noći i obraćajući se hrvatskom narodu i građanima Hrvatske sa:  Drage Hrvatice i Hrvati, dragi državljani, novoizabrana predsjednica je pokazala svoje domoljublje i znak brige i poštovanja prema svima koji žive u Hrvatskoj. Očito je da nikoga nije isključila ni ponizila. Priviknuti  na petnaestgodišnju praksu i ponašanje dvojice prethodnih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, koji su nekadašnji jugoslavenski pozdrav: Drugovi i drugarice, zamijenili sa: Građani i građanke, Milorad Pupovac i Furio Radin,  otvoreno su se suprostavili javnom oslovljavanju hrvatske predsjednice s “Drage Hrvatice i Hrvati”. Pupovac, kao predstavnik i zaštitnik prava srpske narodne manjine u Hrvatskoj koja broji nešto manje od 4 posto (tj. 188 ooo.) i Radin talijanske od 0:4 posto, Hrvatima koji čine više od 90 posto stanovništva Republike Hrvatske propisuju norme političkog, kulturnog i demokratskog ponašanja i ne dopuštajući hrvatskoj predsjednici da hrvatski narod naziva njegovim pravim imenom. Krasne li demokracije!  Osiljeni životnim iskustvom u bivšoj Jugoslaviji i povlasticama koje uživaju kao predstavnici svojih narodnih manjina u današnjoj Hrvatskoj, Pupovac i Radin bez trunka srama pokušavaju prisiliti novoizabranu hrvatsku predsjednicu da nastavi u stilu Stjepana Mesića i Ive Josipovića i da se u svojim javnim nastupima obraća Hrvatima na jugoslavenski način sa: Građani i građanke. Tom njihovom drskom, nekulturnom i šovinističkom diktatu novoizabrana hrvatska predsjednica mora se energično suprostaviti.  U tome joj mogu i moraju pomoći svi Hrvati.

                                      Zastrašivni pobjedom suprotne strane

U izbornoj utrci, posebno u dvotjednom iščekivanju drugoga kruga, predsjednički kandidati i njihovi suradnici rado i pozitivno su govorili o promjenama koje će uslijediti njihovim izborom, dok su promjene koje bi mogle nastati pobjedom suprotne strane, prikazivali kao noćnu moru. U toj crno-bijeloj promidžbenoj atmosferi, zbunjeni kojekavim izjavama, upozorenjima i obećanjima, ne znajući komu bi vjerovali, velik broj mogućih birača na dan izbora nije izašao na izbore.

Izim ovih koji su birače zastrašivali negativnim mogućim promjenama pa su ujedno ih time odvraćali od izlaska na izbore, bilo je i onih koji su ih plašili i odvraćali tvrdnjom da u Hrvatskoj, nakon izbora ne će biti nikakvih promijena – jer da kandidati pripadaju identičnim strankama. Na dan predsjedničkih izbora, u tekstu pod naslovom “Pobjeda nakaradnog i beskorisnog sistema”, Oleg Maštruko piše da, bez obzira tko će od dvoje kandidata pobjediti, “rezultat će biti velika pobjeda koalicije HDZ-SDP.  Demokracija na hrvatski način je nezaustavljiva.  Tko god pobijedi – HDZSDP može trljati ruke. Prodaja blata pod pitu hrvatskim glasačima i dalje prolazi na tržištu, zapravo – bolje nego ikad dosad…  Tko god pobjedi, ne će doći ništa radikalno birokratsko sivilo i manjak stava će se nastaviti, dolaze samo novi slojevi uhljeba, ako se gdje još može smjestiti koji.  Pa koliko puta trebate naučiti istu lekciju? HDZ i SDP braća su blizanci. NIKADA ne će nauditi jedan drugome, ponekad se pokoškaju oko neke fotelje – kao braća oko podjele boljeg komada zemlje, recimo – ali nikada oko suštine.  Uostalom, najveće borbe u Hrvatskoj nikad i nisu bile HDZ i SDP, već unutar HDZ-ovaca i SDP-ovaca samih. Nijedan HDZ-ovac nije najebao zbog nekog SDP-ovca, već samo ako mu je stranački kolega zabio nož u leđa.  Glavaš, Pašalić, Sanader, Kosorica – stradali su u unutarstranačkim borbama i podmetanjima, a ne zato jer ih je neki SDP-ov dužnosnik odlučio kazniti. (Pritom ne kažem da su u pitanju ugodne osobe i političari tek banalnu činjenicu da ih nijedan SDP-ovac nikad ne bi ni taknuo). Na strani SDP-a, jedina su čišćenja nastajala njihovim unutrašnjim obračunima – Željka Antunović, Bandić, Holy, Kolarić, Linić – pri čemu je kriterij bio krajnje neudjednačen i svodio se na to tko se kako snalazi u stranačkoj krčmi kad se crvena svjetla socijaldemokracije načas ugase. Uza sve bulažnjenje o udbašima i jugoslavenima nikad nijedan SDP-ovac nije maknut – ono stvarno maknut, a ne samo na manje udobnu fotelju – rukom HDZ-a.” (www.index.hr/vijesti; 11. 1. 2015).


Zaključak

Nema sumnje da je gospodin Maštruko u pravu kada kaže da su HDZ i SDP braća blizanci i da nikad nisu jedan drugome naudili. Iako se međusobno svađaju i javno napadaju, na žalost, jedan i drugi su, a posebno nakon smrti predsjednika dr.sc. Franje Tuđmana, nanijeli puno više štete Hrvatskoj i hrvatskom narodu, nego jedan drugomu.  Uza sve to, zbog žudnje i nade većine Hrvata i hrvatskih građana za ostvarenjem bolje i pravednije Hrvatske, nikad nije mudro ni korisno odvraćati ljude od njihovih prava i dužnosti da svojim slobodnim glasom kroz izbore utječu na ostvarenje željene i sanjane Hrvatske.

Većina Hrvata smatra da će Kolinda Grabar Kitarović biti dobra predsjednica i da će se zalagati za pozitivne promjene u Hrvatskoj. Ohrabreni njezinim izjavama i izbornim obećanjima očekuju da će se ona puno više zalagati za hrvatske nacionalne interese nego što je činio Ivo Josipović. U svom javnom ponašanju i komuniciranju s ljudima, a na poseban način u donošenju bitnih odluka, kao hrvatska predsjednica ona se mora zaista a ne samo formalno, izvući iz uskih stranačkih okvira i izdignuti iznad ideoloških uvjerenja i biti jednaka i pravedna prema svima. Svjesna činjenice da su punopravni i jednakopravni građani svake države stup njezine državno-ustavne stabilnosti, dužna je paziti da u Hrvatskoj ne bude privilegiranih, ni diskriminiranih ljudi.  Dakle, pripadnici svih narodnih manjina ako poštuju hrvatske zakone moraju imati ista prava kao i Hrvati, ali ne mogu i ne smiju biti povlaštena klasa i gospodari u Hrvatskoj, kao što su
Srbi bili u Titovoj Jugoslaviji.

U kreiranju vanjske politike i uspostavi dobrih odnosa sa susjednim državama, predsjednica uvijek mora imati u mislima hrvatski narod u cjelini i njihove interese. Nova predsjednica trebala bi odlučnija biti na boljem povezivanju hrvatske dijaspore i iseljeništva s Hrvatskom državom,  i mogućoj  suradnji  iseljenika s hrvatskim tvrtkama i ustanovama, pa i njihovu povratku u Domovinu. Trebala bi bolje brinuti od prijašnja dva predsjednika poglavito o Hrvatima  koji žive kao narod u drugim europskim dražavama, čak i javo štititi njihove narodne potrebe i interese sukladno demokratskim standardima EU. U službenim razgovorima i pregovorima s predstavnicima drugih država, posebno sa Srbijom mora biti mudra i odlučna.  Iako o dobrim i normalnim odnosima sa svim susjednim zemljama, uključujući Srbiju i Crnu Goru, ovisi budućnost Hrvatske i gospodarski napredak njezinih građana, jer baš ti odnosi mogu postojati i opstati jedino ako su uspostavljeni na pravdi i istini. Deklamatorsvo ne može biti zastor s kojim bi se mogle sakriti životne realnosti – jer Srbija i Crna Gora izvršile su agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. To je realnost koju se ne može u ime dobrosusjedskih odnosa zanijekati ni uljepšati.  Uljepšavanje i nijekanje te činjenice znači i nijekanje istine.  Na žalost, u traženju dobrih odnosa sa Srbijom, predsjednik Josipović je premalo vodio računa o toj činjenici. I zato, njega i ostale u Hrvatskoj koji su “zaboravili” – tko je bio agresor a tko žrtva – treba stalno podsjećati na izjavu Radovana Karadžića:  “Mi ne trebamo više kriti da smo otpočeli rat kako bi sve srpske zemlje pripojili Srbiji.” (Hasan Efendć: Ko je branio Bosnu, 1998, Str. 26).

General Perišić je vjerovao da “danas ili sutra Srbija će imati zapadne granice sa Slovenijom”, dok je za Miloševića srpski uspjeh bio u samoj činjenici, što je Srbija prešla preko Drine.

Zapravo “Od nove predsjednice očekuje se odlučan prekid s dosadašnjim usmjerenjem Hrvatske i sa svim konotacijama koje je to usmjerenje sa sobom nosilo, jer je više nego očito da je Hrvatska u posljednjih 15 godina uvelike slabljena te je smišljeno gotovo posve obezvrijeđeno i njezino članstvo u euroatlantskim integracijama. Htjela ili ne htjela, buduća predsjednica mora biti znak služenja općemu dobru u Hrvatskoj i u svijetu ili će iznevjeriti svoje glasače i hrvatski narod. Ona je pozvana biti na čelu stvarnih preporoditelja.” (Glasovi za novo usmjerenje Hrvatske).

Hrvati u BiH nisu dijaspora, nego držvotvoni narod u svojoj državi

Hrvati u BiH nisu dijaspora, nego držvotvoni narod u svojoj državi

Nije mi namjera nikoga uvrijediti, ali moram jasno upozoriti hrvatske medije i političare da još uvijek ne znaju što je dijaspora pa grijeüe iz neznanja ili namjerno.

Proučavajući pojam dijaspore od Židovskog progona u Akad ili Babilon oko 500 godina prije Krista do našeg vremena postao sam malne stručnjak za dijasporu. Kao takav usuđujem se uputiti sljedeću pouku i kritiku na one , koji pogrješno barataju pojmom, sadržajem i pravom dijaspore.

Godinama sam se trudio na uvjeravanju hrvatskih političara, medija i jezikoslovaca pa i nekih hrvatskih “iseljenika” da mi Hrvati, koji živimo u tuđem svijetu nismo iseljenici u pravome značenju te riječi, nego smo Hrvati u rasijanosti ili u dijaspori. Štoviše, ako je među nama čak neki pravi iseljenik iz Hrvatske, njegovi potomci rođeni u državi useljenja nisu više iseljenici/useljenici, ali jesu Hrvati u rasijanosti ili u dijaspori ako su zadržali svoju hrvatsku nacionalnu svijest.

Grčka riječ diaspora, znači rasijanost.  NE, kako dvojako stoji u Klaićevom Rječniku stranih riječi: “rasijanost” i “rastepenost” (ili) “rasutost”.  Ovo drugo dvoje po Klaiću nije točno jer nijedan narod u rasijanosti nije rastepen i izgubljen kroz rasutost kao žito posijano na asfaltu, nego je uvjetovano nekim okolnostima promijenio svoje stanište, svoj “rasadnik”, svoju iskonsku domovinu.

Dakle, točan prijevod i značenje riječi dijaspora je rasijanost, što je u srodstvu sa sijanjem, iz kojeg slijedi rast, plodovi i umnožavanje, a ne s rastepenost, iz koje slijedi nestanak.

Mi Hrvati, koji smo kroz bilo koju nepovoljnu okolnost napustili zavičajnu domovinu Hrvatsku nismo iseljenici u iseljeništvu/useljeništvu, nego smo Hrvati u dijaspori.

Nažalost, naša Matica u Zagrebu se ne zove Matica Hrvata u rasijanosti (ili u dijaspori), nego Hrvatska matica iseljenika. Pisatelj ovih redaka nije član te Matice jer se ne smatra iseljenikom, nego Hrvatom u dijaspori.

 

U hrvatskoj političkoj i medijskoj retorici smatraju dijasporom Hrvate u BiH

(Radi podpune jasnoće donosim u cjelosti članak iz Večernjeg lista i molim svaku redakciju, koja će eventualno objaviti moju raspravu o dijaspori, da objavi i članak iz V.L.) Hvala! D.H.

Ovaj kriterij potvaranjem Hrvata u BiH dijasporom je višestruko ne samo pogrješan, nego i narodnosno, dravnički i politički… štetan.

Hrvati u BiH nisu dijaspora ili rasijanost, a još manje rasutost, nego su starosjedilački, državotvorni narod u svojoj iskonskoj domovini – državi Bosni i Hercegovini.

čitati dalje:

Continue reading

Godišnjica masovnog pokopa: Dan kada je Tovarnik plakao

31. siječanj pokop tovarničana, ubijenih 1991

Godišnjica masovnog pokopa: Dan kada je Tovarnik plakao

TOVARNIK – U subotu 31. siječnja 2015. godine obilježavamo „Dan kada je Tovarnik plakao“. Riječ je o spomenu na 31. siječnja 1998. godine kada su na mjesnom groblju pokopani posmrtni ostaci 48 mještana ekshumirani iz masovne grobnice. Tovarnik je prije 24 godine dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Imena njih 72 na spomen obilježju trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli.

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu.

Nakon okupacije Tovarnika svi Hrvati su morali nositi bijele trake oko ruke i imati bijele plahte na kući. Policijski sat je vrijedio samo za Hrvate.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za smrt 75 osoba u Tovarniku počinitelji ratnog zločina osuđeni ukupno na sramotnih 41 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenjen je Zakon o općem oprostu, četvoricu su okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne.

Sramotno je da optužnica nije obuhvatila najodgovornije zapovjednike tzv. JNA i milicije tzv. SAO Krajine, prije svih tadašnjeg pukovnika Dušana Lončara, komandanta 2. Proleterske gardijske mehanizirane brigade JNA, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegovog zamjenika Savu Ivanovića, komandira tzv. milicije SAO, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, njegovu suprugu dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik 
Antun Ivanković, predsjednik

Dr. Florian Thomas Rulitz: The Tragedy of Bleiburg and Viktring, 1945

Ich möchte Ihnen den beigefügten Text für die englischsprachige Tragedy of Bleiburg and Viktring, 1945 zeigen.  Beschreibung des  Buches Northern Illionies Verlag  für das Frühjahr/Sommer Veröffentlichungen befindet sich im Anhang und im Text.   Links US- Universitätsverlag (Northern Illinois  Unversity Press): http://www.niupress.niu.edu/niupress/scripts/Book/bookresults.asp?ID=750

Cover-Tragedy-of-Bleiburg

Vorbestellungen sind möglich:

The Tragedy of Bleiburg and Viktring, 1945

Dr. Florian Thomas Rulitz

Translated from the second German edition by Andreas Niedermayr

Foreword by Univ. Prof. Dr. Paul E. Gottfried

Afterword: Prof. Dr. Tomislav Sunic

Northern Illinois University Press http://www.niupress.niu.edu/niupress/

About Northern Illinois University Press http://www.niupress.niu.edu/niupress/about.asp

ISBN 978-087580-722-5  /  $39.00s Paper   /   eISBN 978-160909-177-4   /   6 x 9 /

“Based upon impressive research, Rulitz’s study shows that thousands of anti-communist refugees were murdered by Tito’s Partisans—in many cases after having been repatriated by the British as the price for a Yugoslav Army withdrawal from Austrian territory. In his attempt to correct historical memory, Rulitz has written an important and original book.”—Lee Congdon, author of Seeing Red: Hungarian Intellectuals in Exile and the Challenge of Communism (NIU Press, 2001)

“Gestützt auf eindrucksvolle Forschung zeigt die Studie von Rulitz, dass Tausende von antikommunistischen Flüchtlingen von den Tito Partisanen ermordet wurden- in vielen Fällen, nachdem sie von den Briten repatriiert wurden als Preis für den Abzug der Jugoslawischen Armee aus dem österreichischen Territorium. Bei seinem Versuch für eine richtige historische Erinnerung hat Rulitz ein wichtiges auf den Ursprüngen beruhendes Buch geschrieben.“ – Lee Congdon, Autor von Seeing Red: Hungarian Intellectuals in Exile and the Challenge of Communism (NIU Press, 2001)

The atrocities and mass murders committed by Josip Broz Tito’s Partisan units of the Yugoslav Army immediately after the Second World War had no place in the conscience of Socialist Yugoslavia. The official history was aligned with a firm interpretational paradigm that called for a glorification of the anti-fascist “people’s liberation resistance.” With the breakup of Yugoslavia and its socialist regime in 1991, the identity-establishing accounts of contemporary witnesses, which had mainly been cherished in exile circles abroad, increasingly reached public awareness in Croatia and Slovenia.

Die Grausamkeiten und Massenmorde, die von den Partisaneneinheiten der Jugoslawischen Armee von Josip Broz Tito unmittelbar nach dem zweiten Weltkrieg begangen wurden  hatten keinen Platz im Gewissen des Sozialistischen Jugoslawien. Mehrmals wurde das alljährliche kroatische Gedenken an die Opfer von Bleiburg  Ziel von staatlich durchgeführten   Anschlägen des sozialistischen Jugoslawiens.  Sogar im westlichen Ausland in Österreich im Jahr 1975  schreckte der  jugoslawischen Geheimdienst UDBA auch von  Ermordungen von gegen die Hauptprotagonisten der kroatischen Erinnerung um Bleiburg  nicht zurück.  Die offizielle jugoslawische Geschichte war ausgerichtet nach einem festen Bedeutungs –Paradigma das die Verherrlichung eines anti-faschistischen „Volksbefreiungs-Widerstandes“ verlangte. Mit dem Zusammenbruch von Jugoslawien und dessen sozialistischen Regime 1991erreichten immer mehr  die identitätsstiftenden Berichte von Zeitzeugen, die vor allem in Exilkreisen im Ausland geschätzt wurden, das öffentliche Bewusstsein in Kroatien und Slowenien.

Croatia in the 1990s witnessed the emergence of a memory that had been suppressed by the socialist-Yugoslav regime—namely the Bleiburg tragedy. The situation in Slovenia was similar in terms of identity and remembrance culture. Among the Slovenes, the communist crimes committed during the turmoil are known as the drama of Viktring or the Viktring tragedy, named after the largest refugee camp of the Slovenes. Reports on the communist postwar crimes and on the countless discoveries of mass gravesites have also begun circulating in the media of the German-speaking world in the last few years.

Kroatien in den 1990-ern bezeugte die Entstehung einer Erinnerung, die vom jugoslawischen Regime unterdrückt war- besonders die Bleiburger Tragödie. Die Situation in Slowenien war ähnlich in Bezug auf die Identität und Erinnerungskultur. Unter den Slowenen waren die kommunistischen Verbrechen während des Widerstandes bekannt als das Drama von Viktring oder als Tragödie von Viktring, benannt nach dem grössten Flüchtlingslager der Slowenen. Ebenso begannen in den letzten wenigen Jahren die Berichte von kommunistischen Nachkriegsverbrechen und unzähligen Entdeckungen von Massengräbern in den Medien der deutschsprachigen Welt in Umlauf zu kommen.

Florian Rulitz’s meticulously researched book, now published for the first time in English, provides a corrective to the historical memory that had been previously accepted as truth. Rulitz focuses on two essential questions. First, did the so-called “final encirclement battles” indeed occur in Carinthia in the Ferlach/Hollenburg/Viktring and Dravograd/Poljana/Bleiburg areas, resulting in military victories for the Yugoslav Army?

Das akribisch recherchierte Buch von Florian Rulitz, das nun erstmalig in Englisch erscheint stellt eine Korrektur zum Geschichtebewusstsein dar, das vorher als Wahrheit akzeptiert wurde. Rulitz konzentriert sich auf zwei wesentliche Fragen. Erstens, fanden die so genannten „End-Kesselschlachten“ tatsächlich in Kärnten in den Gebieten von Ferlach/Hollenburg/Viktring und Dravograd/Poljana/Bleiburg statt mit dem Ergebnis militärischer Siege für die Jugoslawische Armee?

Second, were the battles after the capitulation fought by the refugees with the aim of reaching the British-controlled areas in Carinthia? To answer these questions, Rulitz presents a detailed reconstruction of those days in May 1945. He furthermore considers the question of the murders on Austrian territory, which were hushed up in Partisan literature and presented as casualties of the final military operations. This groundbreaking study will interest scholars and students of modern European history.

Zweitens, wurden die Schlachten nach der Kapitulation von den Flüchtlingen geschlagen mit dem Ziel, die britisch kontrollierten Gebiete in Kärnten zu erreichen. Um diese Frage zu beantworten präsentiert Rulitz eine detailierte Rekonstruktion jener Tage im Mai 1945. Er untersucht weiters die Frage von Mord auf österreichischem Territorium welcher in der Partisanenliteratur zum Schweigen gebracht wurde und  um diesen als Zufallsopfer finaler militärischer Operationen darzustellen. Die bahnbrechende Untersuchung Wissenschaftler und Studenten moderner europäischer Geschichte.

Dr. Florian Thomas Rulitz is a historian of Alps-Adriatic military contemporary history.

Dr. Florian Thomas Rulitz ist ein Militärhistoriker der Alpen-Adria  Zeitgeschichte.

 weiter lesen: Continue reading