Dragan Hazler: Komunjara Mesić je lažljivac

Pozor! Ovo je jedan stariji članak objavljen početkom 2011. jedino na portalu HAZUD-a, koji je onda tek započeo s radom pa još nije imao veliki broj čitatelja kao sada.

Obzirom da Stjepan Mesić ima sve zasluge da preko “Oranice” i “Remetinca” dođe na dulji odmor u društvo Sanaderu, valjalo bi objaviti ove biografske podatke o Mesiću i dodati im barem “izgubljeni” ćek na nekoliko milijuna australskih dolara, na plaćenje njegove izborne kampanje i vile pod Sljemenom, izgrađene novcem darovanim od prijatelja. Jeli taj dar oporezovan? Možda se radi o prijateljima Lijanovićima, koji imaju vilu uz Mesićevu, a sada su na “zasluženome odmoru”. Mesić je prijateljevao i s drugaricom županicom iz Siska…

Red bi bio da Hrvatsko pravosuđe ne zanemari ovakovog “kapitalca! kao što je Mesić pa valja i ovim relativno skromnim prilogom podsjetiti na Stjepana Mesića, kojega plaćamo na Pantovščaku godišnje 3 (tri) milijuna kuna, da nas štiti od “fašista”, kao i njegov nasljednik Ivo Josipović, koji nas štti od “fašističkih zmija”.

Dopisao Dragan Hazler, 21. lstopada 2014. potaknut najnovijim izletima po turističkim stazama od Oranice do Remtinca…

Mesic Manolic

Komunist ili komunjara Mesić je lažljivac

Komunizam i partija su bili vlast i mast u Titovini

Na sinoćnjem HTV – 1, Dnevniku 3 ( 8. veljače 2011) Mesić je toliko toga nalagao, da “to ne bi ni gladan pas s maslom pojeo”.  On okrivljava narod, odnosno NOB za ubijanje Hrvata iza rata, na Križnom putu i u poslijeratnim logorima, a znade se, da je Tito svoje komunističke i četničke partizane preimenovao u Jugoslavensku armiju koncem 1944. i komunističku Oznu u komunističku Udbu s glavnom ulogom ubijanja Hrvata.

Komunisti i njihovi saveznici fašistički srbski četnici, koji se nakon kapitulacije Italije većim dijelom nazivaju partizani su 100-postotni krivci za svekoliku hrvatsku tragediju u Drugom svjetskom ratu i poraću, a ne Hrvatski narod, kako to uporno tvrdi komunistički lažljivac Stjepan Mesić.

Mesić se boji lustracije pa izmišlja laži!

Komunjara Mesić, sin komunističkog udbaša i on osobno udbaš se odriče komunizma, a u džepu nosi partijsku knjižicu i u prljavome srcu crvenu komunističku zvijezdu. Izrabljuje i danas sa svojom funkcijom sekretara komunističkog antifašizma osiromašeni Hrvatski narod.

Kao i svi komunisti, Mesić nema ni stida, kad laže.

Komunisti su bili, jesu i ostali su profesionalni specijalisti za laž. S masovnim ubijanjem protivnika, čak i svojih po potrebi (Goli Otok!) i s lažima komunisti su pobijeđivali u svojim revolucijama i ratovima.

Kad bi se komunistički zločinac Tito ustao iz groba, poslao bi Masića na Goli Otok jer poriče “nadljudske zasluge Komunističke partije Jugoslavije, avangarde naših naroda!” u ubijanju Hrvata i svih drugih ljudi, koje je smatrao protivnicima.

Antikomunist sam odkad u sebi osjećam čovjeka

Kao protivnik komunizma od djetinjstva do danas i zauvijek podsjetit ću Mesića, da su svi zidovi na kućama “u oslobođenim selima i gradovima”  bili ispisani, isključivo komunističkim parolama i to u slavu Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije bratskog sovjetskog saveza.

Svuda i svakuda su nas gledale slike idejnih vođa komunizma: Marxa, Lenjina, Staljina i Tita.

Dnevnik “Borba” je nosio naslov: List Komunističke patije Jugoslavije, a list “Naprijed” je bio od Komunističke partije Hrvatske. Izlazili su dugo iza rata  pod komunističkim nazivima.

Mesić kao zaslužni komunist je sudjelovao na komunističkim kongresima?!

Neka nam Mesić odgovori, na koliko Kongresa Komunističke partije Jugoslavije je sudjelovao, a bilo ih je na desetke od Vukovarskoga 1919. (tada se Mesić nije ni rodio) do jubilarnog i ujedno zadnjega Mesić-Miloševićevoga Kongresa komunističke partije (1989).

Dakako, Komunistička partija Jugoslavije je mijenjala nazive kao zmija kožu: KPJ – SKJ – SDP. Današnji SDP u Hrvatskoj je idejni i materijalni nasljednik KPH odnosno SKH.

Postojali su za vrijeme rata razni listovi, uglavnom  pod nazivom “Komunist”, “Revolucija”, “Proleter”, “Borba”, Naprijed… i slično.

“Avangardna Titova omladina” zvala se je SKOJ: Savez Komunističke Omladine Jugoslavije.

“Narodno-oslobodilačka borba” vodjena je od Komunističke partije, u kojoj su bili “najbolji sinovi i kćeri naših  naroda”.

Glavni junaci, čija imena su nam uši probijala bili su “avangardni komunisti”, neizostavno spominjani: Marx, Engels, Lenjin, Staljin i Tito, a ideologija se je zvala: marxizam, lenjinizam i komunizam…

Socijalizam se je pomalo uvlačio u uporabu kao sinonim za komunizam tek, kad su Amerikaci počeli pomagati Tita u njegovom protivljenju Staljinu. Amerikanci su prisilili Tita na naziv socijalizam i na puštanje cardinala Alojzija Stepinca iz Lepoglave u krašićki kućni zatvor.

Ovdje valja napisati jednu pripomenu. I danas čujemo, napose od političara kad je riječ o propaloj Jugoslaviji: “U vrijeme socijalizma!” To nije bio socijalizam, nego diktatura ili diktatura proletarijata, za koju se je rabila maska “socijalizam”.

U svakoj pjesmi za vrijeme rata i u poraću slavila se je komunistička partija, Crvena zvijezda, Staljin i Tito. Čak i danas se sportski klubovi u Beogradu  zovu: Crvena zvezda i Partizan.

Kao antikomunist proživljavao sam strahote Skoja i kominizma

Navest ću samo tri banalnija primjera vezana uz SKOJ: Godine 1947. kao odličan učenik nisam primljen u gimnaziju i u internat u Karlovcu jer nisam bio skojevac. Odbila me je članica komunista drugarica Ružica Sekuliuć uz podržku skojevaca.

U Zagrebu, u Srednoj farmaceutskoj školi našao sam se među nekoliko učenika(-ca), koji nismo dali svoj glas za skojevku Nedu Radaković kao predsjednicu razreda. Radi toga je iz škole bilo izbačeno petero učenika (sjećam se još izbačene Katice Dasović, Ivana Devića, Slavice (?) Lujetić, Andrije Čolaka(?)…, a ja Dragan Hazler sam bio izbačen iz internata. U razredu me je spasio od izbacivanja iz škole skojevac Ivan Mihočka jer sam ga podučavao skoro sve predmete. Bio je gluplji, nego teži i bez mojih gratis instrukcija ne bi niti kao skojevac mogao završiti Srednju farmaceutsku školu.

Na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu, kao odličnog studenta stalno me je prisiljavala drugarica Neda Barbača da uđem u Savez komunista Jugoslavije, odnosno SKH. Govorila je javno, da mi ne trebamo odličnih strebera, nego ideološki, komunistički zrele studente. Kad sam to jasno i glasno odbio, bio sam izbačen iz  Studentskog doma (kod “džamije”).

Za vrijeme rata u nijednoj pjesmi nije spominjan NOB!

Sve partizanske pjesme mirisale su na tamjan komunista, Staljina i Tita, a u nijednoj nema Mesićeve “narodno-oslobodilačke borbe”, iako se je tu i tamo po potrebi rabila ta sintagma. Evo, prvih strofa od nekoliko takvih pjesama s mirisom crvenog tamjana:

“S  Dona, s Volge i Urala, visoko je zatreptala, pa na naše kape pala zvijezda crvena…”

“Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas ne će ni pakao smest…”

“Čiča Staljin preko Tita, posla’ nam je sto vagona žita!”

“Partijo naša, pod suncem slobode, duh tvoj nek ponosno u vjekove sja;  Putevi slave nek te vječno vode i stjeg tvoj crveni samo za pobjedu nek’  zna…”

K tome obvezno: Komunistička Internacionala i pjesma njemačkih komunista u prijevodu: “Budi se istok i zapad // Budi se sjever i jug // Koraci tutnje u napad // Naprijed uz druga je drug…”

Kompartijo naše cvijeće, tebe nitko pobijediti neće!”

Što tek reći na parole, koje je Mesić zaboravio:

“Komunistička partija, avangarda naših naroda!”

“Tito, Partija! – Staljin, Rusija!” ili: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” ili: “Komunizam može pobijediti samo revolucijom!” uz poznati dodatak: “Revolucija guta vlastitu djecu.”

Mesić s komunističkom zakletvom zaboravlja da je komunist

Mesić kao sin udbaške obitelji ima skojevsku, partijsku i udbašku zakletvu pa kako je mogao 8. veljače 2011. negirati ulogu Komunističke partije Jugoslavije i udbe u masovnom ubijanju svih protivnika.  To je zataja “zasluga” KPJ/SPD, kako je Tito nazavo svoju KPJ davne 1943. Zatajiti komunistička ubijanja protivnika je nepriznavanja najvrijednijih zasluga KPJ/SDP.

Doduše na jednom (ne znam koji po redu?!) komunističkom kongresu u Zagrebu, Tito je “stavio crveni saobraćajni znak na ubijanje” i dao gas brzom transportu za slanje bolesnih komunista u “liječilište” na Golome Otoku.

Za one “manje bolesne komuniste poput Milovana Đilasa i nekomuniste” namijenio je Tito oko 40 logora i masovnih mučilišta za mirnodobsko mučenje kao na primjer: “Via Roma – Nikad doma u Rijeci, Lepoglavu, Zenicu, Mitovicu, Požegu, Foču, Glavnjaču…

Jeli, druže Mesiću: “I Goli Otok je osnovao Hrvatski narod”, a ne Tito i kompartija!

Zamjerka ide i na HTV, a ne na voditeljicu Dnevnika 3, HTV-1

Zašto HTV-1 za emisije o komunizmu ne pozove pokajnike komuniste poput na pr. Zlatka Tomac i Marka Veselicu ili poštene povjesničare poput Josipa Jurčevića i Ivu Banca, a ne lažljivca Stjepana Mesića i protuhrvate poput Goldsteina, Puhovskoga (nešto se je popravio u zadnje vrijeme) i iskompleksiranoga protuhrvata Tvrtka Jakovinu. Odkud tome relativno mladom povjesničarau toliki kvantum protuhrvatstva?! U kakovoj obitelji i u kakovim školama i fakultetima je taj “Prof. Dr. povijesti” diplomirao i doktorirao protuhrvatstvo?!

Voditeljica HTV-a se je trudila, ali bezuspješno

Voditeljica Dnevnika 3, gospodja Diana Čuljak Šelebaj se je zaista trudila, uvjeriti Mesića u odgovornost komunista za zločine na Hrvatima, ali toga profesionalnog komunističkog lažljivca i zločinca je nemoguće uvjeriti u istinu o zločinima komunista.

Taj komunistički zločinac, predsjednik komunističke Jugoslavije i vrhovni komandant komunističke JNA okrivljava narod u NOB-u za “eventualna ubijstva neprijatelja u borbi”.

Mesić je komunist, a komunisti su lažljivci. Ima Mesić podugačku trakavicu komunističkih grijeha pa prekomjerno laže jer se boji EU rezolucije 1481 za lustraciju komunista.

Titovi komunisti su počinili oko milijunipol žrtava rata i poreaća

Od oko milijun i sedamsto tisuća žrtava Drugog svjetskog rata plus poraće, kako navodi službena statistika za 1948. s punom istinom se može sve nacističke, fašističke i kolaboratorske vojske procijeniti na oko 200.000 žrtava,  a jugoslavenski komunisti su počinili milijun i petstotisuća žrtava, među kojima je najviše Hrvata i Bošnjaka.

Neka nam komunist Mesić odgovori, jeli pobjeda komunizma vrijedila milijunipol ljudskih žrtava???

Hrvatska je bez komunističke revolucije mogla proći rat s najviše 50.000 žrtava, a Jugoslavija s oko 200.000 žrtava, koliko ih je imala (bez komunističke revolucije) Rumunjska, slična Jugoslaviji po miješanom stanovništvu i ukupnom broju stanovnika, po površini, po sudioništvu u ratu na strani Sila osovine.

Rumunjska je bez revolucije postala komunistička, a Jugoslavija s Titom i komunistima je izazvala i počinila 1,7 milijuna žrtava.

K ovim žrtvama Titovog komunističkog terora treba pribroiti još oko 600.000 vojvođanskih i srijemskih Nijemaca, koje su komunisti jednim dijelom masovno ubijali, a kad su se komunisti umorili ubijanjem njemačkih civila uključujući i djecu onda su preživjeli ostatak transportiralu u Njemačku.

Upitno je zašto Njemačka ne tuži Jugoslaviju kod međunarodnog pravosuđa radi genocida, kojeg su Titovi komunisti počinili na nedužnim njemačkim civilima i uz to popljačkali svu njihovu imovinu.

Čak niti okupatori Hrvatske i Jugoslavije ne bi bili tako okrutni, da ih Titova komunistička revolucija nije izazivala.

Za ostvarenje komunizma nije trebalo Titove krvave revolucije. To je bio Titov sadistički i ubilački hochstapleraj.

Komunizam je industrija smrti

Komunizam i komunistička partija Jugoslavije se od Vukovarskog kongresa (1919) pojavljuje kao crveni bog, a od 22. lipnja 1941. dodatno kao batina (“Bog” i batina!), bolje rečeno: komunistička industrija smrti i prije ubijanja obvezni komunistički obred mučenja žrtve.

Jedinu istinu je Mesić rekao da komunisti nisu imali logora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Komunisti nisu trebali logore jer su sve zarobljenike odmah ubijali. U tome su čak nacisti bili “bolji” od komunista jer je bar netko mogao na ovaj ili onaj način preživjeti logor, a komunistička stratišta nije mogao preživjeti nitko.

Komunisti su osnivali logore tek po završetku rata

Komunisti su započeli s logorima po završetku rata, a to su bili logori mučenja i smrti. Zabunio se je Mesić kad je rekao, da su na Križnom putu stradavali zarobljenici, a onda je to opet opravdao lažima, o nekakvoj svemoći križara.

Uostalom, zašto su komunisti masovno i bez alternative strijeljali križare (u Rakovici, imam poimenični popis 31 čovjeka, među njima i jednu ženu u visokoj trudnoći, poubijala je udba 1947.). Skupinu “Kavran i drugovi” oko 50 Hrvata strijeljala je Titova udba 1948/1949. negdje u Zagrebu.

Komunizam je bio antifašizam nakon svađe prijatelja Staljina i Hitlera

Nitko ne osporava komunistima antifašizam jer su oni (doduše kao raniji prijatelji!) postali i bili ideološki neprijatelji. Ali, komunisti, napose sovjetski i jugoslavenski su pod maskom antifašizma bili najjača i najmasovnija industrija smrti, a najveći industrijalci smrti u Europi bili su Lenjin, Staljin i Tito.

Ako se takav komunistički antifašizam (industija ubijanja ljudi!) može slaviti, onda je nešto trulo u živim mozgovima čovječanstva 20. i 21. stoljeća.

Takove komuniste, industrijalce smrti, pa makar se oni odijevali antifašizmom od pete do glave treba barem lustrirati, po Rezoluciji Europske Unije 1481 za lustraciju komunizma.

Stjepan Mesić ima zasluženo pravo na lustraciju i neka se ona na njemu sprovede. Nota bene!

Obnoviti Goli Otok

Za lustrante bi trebalo obnoviti odmaralište i liječilište Goli Otok! Na Golom Otoku bi Mesić mogao biti generalni sekretar. On je to zaslužio! Uz brojne Mesićeve zasluge, mnogi niti ne znaju, da je Stjepan Mesić bio udbin agent u Francuskoj i kao takav bio je opasan za nas  “ustaše” i ustaše u Švicarskoj. O Mesićevoj udbaškoj specijalizaciji u Francuskoj postoji dokument.

Želim komunjari Stjepanu Mesiću,da se na njemu uspješno sprovede EU Rezolucija 1481 za  lustraciju komunista!

Mr.sc. Dragan Hazler – u svima ulogama dragovoljnih djelatnosti za Hrvatsku

Za dom i domovinu Hrvatsku – Uvijek spreman!

 

Basel, 9. veljače 2011.

na obljetnički dan Ustanka Matije Gubca 1573.

I danas bi Hrvatska trebala svoga Matiju Gubca da je spasi od komunista pretvorenih u korupcionaše, pljačkaše, nepotiste, klienteliste i sve ine banditiste. D.H.

____________________________________

dokument o Mesićevoj udbaškoj djelatnosti:

Dokument Mesic UDBA 1 Dokument Mesic UDBA 2

Ivan Remeta Johnny: Hrvatska ruža Rainer Maria Rilkea

Ruza Hrvatska

Boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na sveučilište svakog je dana u društvu svoje prijateljice Francuskinje prolazio prometnom ulicom.

Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.

Rilke joj nikad ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.

Jednog dana, mlada dama začuđeno upita pjesnika: “Zašto nikad ništa ne dadneš onoj sirotici?”

“Trebali bismo udijeliti nešto njezinu srcu, a ne u ruke”, odgovorio austrijski pjesnik.

Sljedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.

Tada se dogodilo nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.

Cijeli tjedan nisu je vidjeli. Osmoga dana pojavila se na istom uličnom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.

“Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?” upitala je mlada Francuskinja.

“Od ruže”, odgovorio je pjesnik.

 

„Ruža Hrvatska“ 17.10.1989. Trg bana Josipa Jelačića http://youtu.be/TRRW_rT1v3I

 

Za HAZUD.CH

Ivan Remeta Johnny

„pismo namjere“: REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ

Kraljevska akademija

ZAGREB, Grič 2

Predmet:  32/2014 (pobude)

Zagreb, 20. listopada  2014. godine

“Žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjenah,
a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah,
pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija,
kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj».

(Franjo Rački, «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.)

 

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

Akademik ZVONKO KUSIĆ, predsjednik 

LOCO

Poštovani,

Iskrene vam čestike glede svečane obilježbe 200. obljetnice rođenja bana pučanina, jezikoslovca i političara IVANA MAŽURANIĆA, što se organizira 22. listopada 2014. u Atriju palače HAZU-a (Zagreb). S tim u svezi, posve neobvezatno, dopustite ad hoc „pismo namjere“ pod sloganom:

REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ

1. Kraljevska akademija (Academia Regia), glede zahvalnosti prema hrvatskom narodu, utemeljila je 1776. godine carica Marije Terezije (1717. – 1780.). Akademijina je bila misija „da obrazuje građanstvo i doprinese većem općem dobru dok se vodi istom logikom koja uspostavlja Državu.“[1] Nažalost, još pod neistraženim okolnostima, ukinuta je 1850. godine, da bi je zamijenila Južnoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – JAZU (1864.). Potonja je nastala po crti Bečkog dogovora (1850.), kojim je, kao „minom s odloženim paljenjem“, kobno oblikovana jugoslavenska, pače i europsko-svjetska povjesnica.[2] Ušavši u svoju palaču na zagrebačkom Griču – posebice marom njezina ravnatelja (prof. dr. sc. BORNA pl. BEBEK) – Kraljevska Akademija obnovljena je 2012. godine. Pod geslom muiltitudo sapientuim sanitas orbis, glede najviše moguće neovisnosti,[3] svojim djelovanjem i projektima (od kojih je jedan i „Hrvatski ustav“), Akademija nastoji uspostaviti i promicati nacionalni i državni kontiniutet, što je – tragom fatalna ideološkog projekta JAZU-a (1864. do danas) – dramatično zagubljen za prve i druge Jugoslavije.

2. U tom kontekstu, prvi nadbiskup i kardinal zagrebački JURAJ HAULIK  (1789.-1969.) i prvi ban pučanim IVAN MAŽURANIĆ (1814.-1890.), amblematična su imena, gotovo zaštitni znak obnovljene Kraljevske Akademije. Ukratko, naspram jugoslavenske (balkanske), oni su bila zadnja crta obrane srednjoeuropske uljudbene i kulturne nam identifikacije.[4] S tim u svezi komunistička (jugoslavenska) povjesnica kardinala Haulika gotovo izrinula, dok je Mažuranića priznala tek kao književnika (pjesnika). Naime, usuprot kobna kovanja „rasno-jezičnog jedinstva“ (v. moto), iza čega je – po crti „evangelikalnog ekumenizma“[5] – stajala imperijalna britanska politika, upravo je Mažuranićevom vladavinom započeo proces konstituiranja Hrvatske kao moderne političke zajednice („hrvatske nacije“). Nažalost, taj je proces  prekinut ulaskom u prvu i nastavno u drugu Jugoslaviju, da ni danas nije dovršen uspostavom samostalne republike Hrvatske (1990.).

3. Kad je riječ o Ivanu Mažuraniću, upravo se nalazimo u ozračju jubilarne  godine glede obilježavanja 200. obljetnice njegova rođenja (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. – Zagreb, 4. kolovoza 1890.). Iako pod agendom UNESCEO-a, pače i pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora i Vlade, skandalozno je izostala nacionalna (državna) obilježba rečene obljetnice (11. kolovoza 2014.).[6] Međutim, zaigravši „Kolo za bana“ kao i učeničkom „Razglednicom za bana“, Novljani su se dostojno odužili svome slavnome sugrađaninu.[7] U tom ozračju, pobudom Kraljevske akademije, u Novom je organizirano predavanje „Hrvatska nacija – nedovršeni projekt Ivana Mažuranića”. Nova otkrića o „banu pučaninu“ toplo su zaprimljena, kao i načelni prijedlog glede revizije ranijih i podignuća nova spomen-obilježje na novljanskom „Dvoru Mažuranićevih“. [8]

4. Uglavnom, u ovim dramatičnim trenutcima „shizofrene“ Hrvatske, otkrivena je iznimno važna (re)aktualizacija Mažuranića, kao državnika i političara.[9] S tim u svezi, u sklopu nekoliko akademskih zajednica (HAZUD, Kraljevska akademija i KAZ „Kralj Tomislav“), organizirana je 14. rujna 2014. godine svećana akademija, uz predavanje „Ivan Mažuranić – Otac moderne Hrvatske.“[10] Nastavno, iako u završnici jubilarne godine, tragom pobude Kraljevske Akademije, niz ogranaka Matice hrvatske[11] prisjetit će se, uz ino,i svojega dugogodišnja predsjednika. Isto tako, nedavno je Zbor hrvatskih ratnih veterana organizirao tribinu o temi: „Ivan Mažuranić u svom i našem vremenu“. U svim tim prisjećanjima toplo je pozdravljena pobuda: da bi Hrvatski sabor mogao (trebao) uvesti „Dan sjećanja na Ivana Mažuranića“ (29. rujna, dan njegova ubanjenja), dok bi na (u) Banskim dvorima Hrvatska vlada podigla spomen-obilježje: „Ovdje je stolovao ban pučanin IVAN MAŽURANIĆ (1873.-1880.) – „začetnik moderne hrvatske nacije.“

5. S obzirom na to, glede si autoriteta, iznimno bih nas radovala otvorena potpora HAZU-a glede: (1) podignuća spomena Ivana Mažuranića u/na Banskim Dvorima, (2) uvedbe „Dana sjećanja na Ivana Mažuranića“ u Hrvatskom saboru i, s tim u svezi, isto tako, (3) podignuća spomena kardinalu Hauliku u Hrvatskom saboru. Glede potonja, to je ranija pobuda, budući da je  «Haulik nedvojbeno veliki zaslužnik i neće biti zaboravljen u nizu velikana čija će se poprsja kasnije postaviti u Saboru, što je najavio predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić».[12] Međutim, očigledno po crti neobalkanske (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (od 2000. do danas), spomenuta je pobuda, vjerojatno, skončala u ladicima saborske pismohrane, kao i zagubljeni (opetovani) prijedlog Gradskoj skupštini Grada Zagreba glede „Preimenovanja Trga maršala Tita u Trg kardinala Jurja Haulika“.[13]

6. Nakon dramatične, gotovo „shizofrene“ hrvatske situacije, što je susljedno obilježena rečenom neobalkanskom kolonijalnom politikom, spomenute bi obilježbe simbolički mogle zacrtati povratak izvornom „hrvatskom pravcu“, što je tendencijski živovao za tzv. „Tuđmanove Hrvatske“. Na taj način, primjerice, onkraj tobože „osnovnog pitanja predsjedničkih izbora: jeste li za fašizam ili antifašizam?“[14] – iskristaliziralo bi se temeljno pitanje: kako, po crti Haulik-Mažuranićeve državno-političke baštine, dovršiti proces nacionalne (političke) identifikacije. Naime, za razliku od Strossmayera i Račkoga, uz kardinala Haulika, Mažuranić nikada nije iskazivao jugoslavensko usmjerenje niti je računao s ulogom Srbije u definiranju budućnosti Hrvata odnosno Južnih Slavena u sklopu Austrije. [15] Stoga je više nego aktualno  pitanje: “Hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća” .[16]

6. Međutim, naspram koncepcije „hrvatskog političkog naroda“, etnojezično je jugoslavenstvo i dalje poželjna identifikacija. Naime, par godina nakon završetka Domovinskog rata (1990.-1995.), kojim su položeni temelji „hrvatske nacije“,[17] iz nacionalnog je panteona (HAZU) protekao ontološki zaziv: „Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta“.[18] Štoviše, glede te  kolonijalne crte, drugi je akademik skandalozno “naštimao“ antropogenetičke nalaze, kako bi, uz filološko-lingvističku, spomenuta balkanska ontologije imala i tobožnju egzaktnu posvjedočenost.[19] U tom je kontekstu, tek razumljiva zamjedba iznimno cijenjena akademika. Naime, on drži da od prošla stoljeća, kad se oblikuje moderna nacija, pa sve do današnjih dana, «hrvatske političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom».[20] Riječ je, prije svega, o konstitucionalnom kaosu,[21] kojim je obilježena tobože neupitna preambula, [22] odnosno tzv. Izvorišne osnove Hrvatskog ustava.

7. S obzirom na to, pored otvorene potpore organiziranih hrvatskih branitelja, uz suglasje (o)pozicionalne političke, kritička bi akademska (intelektualna) elita trebala pobuditi ustavne promjene in capite et membris. Naime, upravo one promjene što su, naspram sadašnje „partitokracije“, u funkciji „hrvatske nacije“ (koncepcija „hrvatskog političkog naroda“), koja čak ne postoji ni kao ustavna kategorija. Ako je to tako, glede zahuktalih predsjedničkih izbora, vjerojatno, rado bi se čuo razumni glas: „HRVATSKA NACIJA, u koju spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta, u središtu je moje kampanje i PROGRAMA“. Tek na toj programskoj platformi – onkraj novosmjerno-zapadnobalkanske „(č)etničke“ – koja se, pače, promiče pod HAZU-ovim pokroviteljstvom[23] – kao normalna politička nacija, izvorno bi europskim pravcem Hrvatska zabrodila nemirnim vodama zapadne „liberalne demokracije“. Spomenutim se programom predsjednički kandidat nužno izdiže iznad „strančarenja-partijašenja“, budući da je tek hrvatska nacija onaj okvir unutar kojega je moguća normalna profilacija uobičajena političkog spektra, što ga sada gotovo shizofreno pokriva  tzv. hrvatska ljevica i desnica.

8. U svakom slučaju, toplo smo zaufani u potporu HAZU-a glede nam vraćanja simbolična duga prešućenim hrvatskim velikanima (Rediviviscus Hauliki et Mažuranić). Štoviše, sâm bi (J)HAZU ovime mogao pobuditi  autolustracijski iskorak glede si čvrste masonsko-boljševičke okomice. Naime: «Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti predana je 1945. u ruke jugomasonima sa starim šefom lože Andrijom Štamparom, kojemu će članovi Partije s Miroslavom Krležom samo sekundirati. […] Jednome su sva ta braća ostala vjerna: da služe režimu, bez svog vlastitog uvjerenja, ali jako gramzljivi za svakom povlasticom«.[24] Inače, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Broz je postao njen počasni član 28. bila je prva akademija znanosti koja je primila 28. decembra 1947. prosinca 1947. Josipa Broza za svog počasnog člana. Bio je to svečani obred kojim se JAZU zahvalila Brozu na obnovi suverenosti Hrvatske, a Broz poručio akademicima da je socijalizam okvir za znanost.[25] O kriterijima za taj okvir, na sreću, imamo izvorno svjedočanstvo.  «Dok sam bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKH […] došao mi je predsjednik JAZU s molbom da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje ’drugova iz Savske’ (tamo je bilo sjedište Udbe za Hrvatsku). Očigledno je to tada bila takva praksa prije nego se akademici predlože za izbor».[26] Sapienti sat!

9. Zaglavno: ako ikad, konačno je došao zeman glerde  oslobođanja HAZU-a od  „istočna grijeha“ (v. moto), pod kojim su začete „pogube naroda“, na koje je još  dalekovidno predbježno upozorio kardinal Haulik (1860.). Naime: «Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah [...] To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi.» Komunizam „koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine [...] zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.»[27] Zboga svega toga, još jednom, REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ.

            Harni pozdravi, uz Haulikovo geslo

IN REM CROATORUM

 

prof. dr. sc. Borna pl. Bebek, v. r.

ravnatelj Kraljevske Akademije

 

prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ, v. r.

dopredsjednik Znanstvenog savjeta Kraljevske Akademije

 

 



[1] www.kraljevska-akademija.com/

[2] Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[3] Kao ustanova priznata je od države prema člancima 1., . 2. i 3. Zakona o Ustanovama, pravno registrirana pod OIB 36228656428 s mogućnošću dodjeljivanja doktorske titule.

[4] I. Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, Zagreb, 2010.

[5] Peter Küzmič, Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983., s. 229. Također: I. Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, s. 62-63.

 

[6] „Ne znam kako protumačiti oglušivanje Ministarstva i Sabora na naš poziv i prijedlog [glede zajedničke obilježbe i financiranja – I. B. ]. Ispada da im Mažuranić nije bitan, da ovoj vlasti podsjećanje na njegovo djelovanje te doprinos hrvatskoj politici i kulturi nije važno“ (Oleg Butković, novljanski  gradonačelnik, Večernji list, 25. srpnja 2014.)

[7] www.novilist.hr/…/Kolo-i-junacke-pjesme-za-rodendan-Ivana-Mazurani…

[8] novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU…

[9] http://hrsvijet.net/:ivan-maurani-preueni-i-zlorabljeni-otac-moderne-hrvatske

[10] www.hazud.hr/poziv-svecana-akademija-ivan-mazuranic-otac-moderne-

[11] Riječki ogranak Matice hrvatske, s tim u svezi, pobudit će županijske vlasti glede moguća podignuća spomen-obilježja Ivanu Mažuraniću (i) u njegovom gradu  Rijeci. Izgledno, to neće biti problem, posebice kad su spomenute vlasti, glede promicanja slavna pjesnika i crnogorskoga nacionalnog identiteta, hvalevrijedno poklonile bistu Ivana Mažuranića gradu Cetinju (Novi list, 29. rujna 2009.).

[12] Željko Sabol, tajnik Sabora,  «Neutemeljeni prigovor Saboru», Vjesnik, 4. lipnja 1998.

[13]http://www.hkv.hr/biondi-ivan/6986-prijedlog-preimenovanja-trga-marala-tita-u-trg-kardinala-jurja-haulika.html

[14] Danko Plevnik, „Osnovno pitanje izbora je: fažizam ili antifašizam“, Slobodna Dalmacija, 29. lipnja 2014. godine.

[15] Dalibor Čepulo, „Ivan Mažuranić (1814.-1890.)“, u: Vladimir Stipetić i dr. /pr./, Liberalna misao u Hrvatskoj, Zagreb, 2000.

[16] Nikša Stančić, “Hrvatska nacionalna integracija u 19. i 20. stoljeću: ritmovi, ideologije, politica”, u:  J. Hekman /ur./,Hrvatska politika u XX. stoljeću, MH, 2006., s. 33.

[17] Kao izvor suvereniteta, Domovinski je rat trebao dovršiti proces konstituiranja moderne hrvatske nacije. Zato je britanski novinar Marcus Tanner, kako upozorava Benjamin Tolić, svojoj knjizi dao prispodaban naslov – Hrvatska: nacija iskovana u ratu (Croatia: A Nation Forgend in War, 1997.).

[18] Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224.

[19] Naime, očitom manipulacijom „uneseni su uzorci s tendencijom smanjenja udjela tzv. hrvatske haplogrupe I (Eu7), a povećanja tzv. slavenske haplogrupe R1a (Eu19)“, čime se nastojalo „potvrditi dotadašnju teoriju o etnogenezi Slavena i genetičke srodnosti naroda koji govore slavenskim jezicima“. Takvu je manipulaciju, pače, opovrgavši ranije vlastite rezultate – očito po crti neobalkanskog revivala – izvela ekipa na čelu s profesorom Pavlom Rudanom koji je, „ gle čuda, (potom) izabran za akademika“ (Ivan Jurić, Podrijetlo Hrvata, Genetički dokazi autohtonosti, Zagreb, 2011., s. 284).

[20] Josip Županov, „Razgovor“,Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.

[21]  „Nije jasno jesu li u ‘Izvorišnim osnovama’ iz 1990., koje su važne za tumačenje Ustava, država i nacija ista pojava ili dvije te je li nacija, odnosno država sastavljena po narodnom načelu po kojemu naciju čini hrvatski narod ili dijelom po državljanskom načelu ili pak i po manjinskom načelu po kojemu je država sastavljena i od manjina“ (Ivan Padjen, „Ako već mijenjamo Ustav, počnimo od temelja“, Jutarnji list, 3. siječnja 2014.)

[22] „Nema cjenjkanja, nema kopanja po preambuli Ustava.Nema demontiranja predsjednika Tuđmana, koji je to, oni koji ga cijene i poštuju, apotekarski vagao kada je slagao. To ne ćemo dirati to je statika zgrade“ (Zoran Milanović, www.vlada.hr/…/117_sjednica_vlade...6. 9. 2013.). Tako naša politička elita preko palube baca dvostoljetnu izborenu demokratsku baštinu: Naime: «Narod uvijek ima pravo popraviti, preinačiti, promijeniti svoj ustav; jedno pokoljenje ne može podvrći svojim zakonima buduća pokoljenja» (Ustav Narodne skupštine Francuske – 1793, čl. 28.).

[23] „Dok je hrvatska državnopravna ideja uspijevala preživljavati krvave diktature monarhističke, a potom i komunističke Jugoslavije, danas se razbijena na rubu same opstojnosti tek spontano opire posrbljivanju Hrvatsku. Nije li očito kako je insceniran performans srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića s hrvatskim školskim knjigama iz povijesti poslužio Beogradu da se nametne kao vrhovni arbitar ’regionalne’ prosvjetne politike, koju je nedavno u HAZU svojim potpisom u obliku Deklaracije o Regionalnoj strategiji ozakonio ministar s hrvatske strane Željko Jovanović. Ono što je tada prešutio hrvatski, izgovorio je srbijanski Jovanović, istaknuvši kako se čini sve da razlike među nama postanu što manje. Politički program jugoslavizacije hrvatski je ministar pak posredno izrazio pohvalivši predsjednika HAZU, koji je balkanskim ’mininistrima održao izuzetan govor o viziji osnivača HAZU đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera’, a koja je, kako i podsjeća Jovanović,  ’još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo’” (Mate Kovačević, „Jugoslaviziranje Hrvatske“, http://www.hrsvijet.net/, 2. studeni 2013.).

[24] Ivo Supek,  Republika Hrvatska, br. 131, Buenos Aires, 1981., s. 35-36.

[25]  Prva akademija nauka koja je primila Broza za svog počasnog člana bila je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.Svečanoj sjednici JAZU nazočili su rukovoditelji NR Hrvatske, predsjednik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske, Vladimir Nazor, predsjednik Vlade NR Hrvatske, dr. Vladimir Bakarić, i drugi dužnosnici. Broz je ušao u dvoranu JAZU “oduševljeno pozdravljen”, u pratnji predsednika JAZU, dr Andrije Štampara, i potpredsednika Akademije, Miroslava Krleže. Broz je ušao u dvoranu JAZU “oduševljeno pozdravljen”, u pratnji predsjednika JAZU, dr. Andrije Štampara, i potpredsjednika Akademije, Miroslava Krleže. Prisutnima se najpre obratio predsednik JAZU, dr Andrija Štampar (1888-1958). Prisutnima se najprije obratio predsjednik JAZU, dr. Andrija Štampar (1888-1958), koji  Štampar je bio veoma cenjeni stručnjak za socijalnu medicinu sa svetskom reputacijom. je istakao da se počasni doktorat Brozu dodjeljuje u okviru osamdesetogodišnjice JAZU. Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istakao: Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istaknuo: “Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma… To znači da je ovaj naš čovek iz naroda kome je kolevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične dubrave na Sutli, gde je pes- nik ispevao našu narodnu Himnu, da je on među našim političkim ličnostima, ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u delo i svršen čin od međunarodnog značaja. „Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma …” Maršal Tito delujući u okviru Lenjinskog i Staljinskog pokreta pokazao nam je, sa čitavim nizom svojih saradnika šta znači praktična primena načela o Lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primenjuje doslovno socijalistički.”6 Naime, “maršal Tito djelujući u okviru Lenjinskog i staljinskog pokreta pokazao nam je, s čitavim nizom svojih suradnika šta znači praktična primjena načela o lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primjenjuje doslovno socijalistički”  Obrativši se nazočnima, Josip je Broz istaknuo da je u prošlosti Akademija bila „jako ograničena, a skoro se uopće nije bavila jednom od najvažnijih znanosti – znanošću o društvenom razvitku. Tek danas u novom, socijalističkom društvu, znanosti dobiva neograničene mogućnosti … „ („Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora“, www.hereticus.org/…/, 25. 7. 2009.).

[26] Miko Tripalo, «Razgovor», Erasmus, br. 15, Zagreb, 1996., s. 26.

Mirko Vidović: Josipoviću na znanje i ravnanje

Gop. Ivo JOSIPOVIĆ
Predsjednik Republike Hrvatske
ZAGREB – Pantovcak – Hrvatska

Gospodine Predsjednice!

Vase izjave o potrebi izradbe novog HRVATSKOG USTAVA su novijeg datuma i
stoga se mogu shvatiti kao – izborno obecanje koje bi, kao i mnoga
izborna obecanja, moglo zavrsiti po onoj puckoj: Obecanje – ludom radovanje.

U ovom zadnjem slucaju, neki samo u Hrvatskoj okretni ‘odvjetnici’ mogli
bi dokazivati kako je ovo vase izborno obecanje bilo zapravo – iskreno i
u slucaju ‘zaborava’ – ispunjeno. ako to? Pa Vasa tvrdnja o ‘Drugoj
Republici’ zapravo znaci – tu smo gdje jesmo – ni koraka dalje. Jer,
Prva Republika Hrvatska je bila ona Vladimira Bakarica, a Druga pak
Repubika bila je (a i dalje je) Republika Franje Tudjmana.

POZOR: Vi sigurno niste u toku svog skolovanja u Titovoj Jugoslaviji
ucili istinsku povijest hrvatke kao nacije i kao drzave, jer su to bile
teme podvrgnute samovolji placenih ‘panslavista’ koji su sve
krivotvorili, istinu prsucivali, a svoje izmisljotine nudili preko
skolskih udzbenika za zaludjivanje djaka cetziriju generacija.

A i povijest hrvatskog drzavnog prava, kakva proizlazi kao okosnica
hrvatske drzavnosti nema smisla bez uloge Hrvatskog Drzavnog Sabora u
vodjenju drzavnih poslova. Nas vodja bio je u zadnjih cetrnaest stoljeca
nas SABOR, a Sabor je vodio zdrav razum. Laz je tu bila sramotna a
nastojanja da se okupatorima i dominatorima (dinastijama i ieologijama)
da zadovolstina zapravo je bila izdaja nardonih interesa koja je
povjesnicarima dobro poznata i od koje nikad nikakvo dobro nije proizislo.

Vi imate u rukama NACRT USTAVA koji je dobro uskladjen s povijesnom
tradicijom hrvatske drzave, s medju narodnim pravom i s pravnim normama
u EU.

U svemu tome nema mjesta Tudjmanovoj ‘socijalnoj republici’ jer to je
izmisljotina Benita Mussolinija.

Imajte na umu da je, za razliku od niza drugih zemalja u Europi u toku
II.sv.rata Hrvatska nacija imala svoje izabrano predstanistvo u Londonu
(HSS-ovci), a osobito Bana Ivana SUBASICA, kojeg su zapadni Saveznicvi
pokusali vratiti u Zagreb da nastavi voditi politiku svoje Banovine
Hrvatske uz povijesne korekcije istocnih grancia. To je onemogucio Tito,
ciji se portrait nalazi u Vasem Kabinetu Predsjednia Republike. Bakaric
mu je bio batina u ruci, a Sovjeti pak pokrovitelji.

Trebate imati na umu da je Medjunarodna zadjenica dala, od Madridske
konferencije, na ovamo, svoju podporu Hrvatskim disidentima i politickim
emigrantima koji su od 1968 radili na ostvarivanju plana EUROPSKE
HRVATSKE – putem Referenduma o samoodredjenju, i u to ime luzbeno
predstavljali Hrvatsku i na Madridskoj i na Ottawskoj konferenciji,
svakako ne ikakvih ideolosskih postavki. Jer – hrvatski narod nikad nije
prihvatio ni ustasku ni udbasku diktaturu.

A sad, kad je otvoren proces Vasem glavnom savjetniku, Josipu Perkovicu,
Vase izjave ne mogu imati nikakva ozbiljnijeg impakta u razradbi
Temeljnog Zakona Samodredjene Hrvatske, odnosno USTAVA BANOVINE
HRVATSKE, a, srecom, nasim zalaganjem, ne ce imati ni nekog stetnog
ucinka za interese Hrvatske; tek cete svojim fantazijama diskreditirati
samoga sebe i one koji vam vjeruju, pa znali ili prizali oni to ili ne.

To toliko da Vam da na znanje i ravnanje

Mirko Vidović
Direktor Domovinskog rata.

*****

GORNJE BAZJE: EDUKATIVNA I UMJETNIČKA VEČER UZ ZDRAVKA VAMPOVCA

ic VIROVITICA

GORNJE BAZJE: EDUKATIVNA I UMJETNIČKA VEČER

Zdravko Vampovac

U okviru obilježavanja Dana općine Lukač, u organizaciji Udruge žena i KUD-a “Bosiljak” i uz pokroviteljstvo općine Lukač u društvenom domu u Gornjem Bazju doktorica Elvira Koić održala je predavanje na temu “Krizna stanja i prevladavanje krize” kojemu je cilj prevencija daljnje sekundarne traumatizacije, viktimizacije, a time posljedično i suicidalnog ponašanja.

Nakon predavanja, u Društvenom domu u Gornjem Bazju održano je predstavljanje knjige, “Monografija Gornje Bazje”, autora Zdravka Vampovca, književnika i slikara, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz dijaspore, koji je rodom iz Gornjeg Bazja. O autoru su govorili glumac Kazališta Virovitica Mijo Pavelko i autor predgovora Milorad Oršulić, tajnik općine Okučani. Ova monografija vezana je uz 580. godišnjicu prvog pisanog spomena Gornjeg Bazja i 150. godišnjicu škole u Gornjem Bazju. Knjiga je rađena u 300 primjeraka u vlastitoj nakladi, a svi nazočni mogli su je kupiti po promotivnoj cijeni od 80 kuna. Izdanje ove knjige sponzorirala je i općina Lukač.

Nakon promocije monografije mnogobrojni posjetitelji pogledali su i izložbu slika Zdravka Vampovca.
slike Zdravka Vampovca

Apokalipsa                      Zdravko Vampovac ispred svoje slike “Apokalipsa” iz 1978.

Sve nazočne na ovom skupu pozdravio je načelnik općine Lukač Đuro Bukvić, predsjednik Općinskog vijeća i Mjesnog odbora Gornje Bazje Tomislav Živković, te predsjednica Udruge žena Gornjeg Bazja Marija Kihar.

(www.icv.hr, bs, Fotografije: Bruno Sokele)
vidi sve slike:
http://www.icv.com.hr/2014/10/gornje-bazje-edukativna-i-umjetnicka-vecer/?show=slide

Gornje Bazje: Edukativna i umjetnička večer
preuzeto s: http://www.icv.com.hr/