Marija Dubravac: Za krst časni i slobodu

Krvavi Uskrs

(U vječno sjećanje na hrabroga Ivu Baotića, sina Donje Mahale)

Pred titovcem Ivo stoji, uzdignuo gordo čelo;

Niti trepće nit se boji, u dušmana gleda smjelo.

Zašto bi se ikog boj’o? Štitio ga znak presveti,

Na lančiću križić stoj’o -  Sinak Božji razapeti.

Stoji momak, čvrsta stijena, krasnoga li mladog bića!

Okom blista crna zjena, dična loza Baotića.

”Taj na križu, reci tko je?” Pita momka Đavo crni.

”Ne poznaješ blago moje? Ma de bolje pogled svrni.

To je onaj sveti Čovjek što umrje za grijehe ljudi,

Isus dragi, Bog moj dovijek, Njemu čast i hvala budi.”

”Ti ga voliš?” Đavo riknu i opsova moćnog Boga.

”Oj, volim ga!” Ivo kliknu – Umrijet ću rad Krista svoga.”

”E, kad ti je tako mio, kunem ti se, ovog dana

Nagradu si zaslužio – pet njegovih bolnih rana.”

 

Uskrsno se jutro rodi, Mahala se Donja budi,

U podruma led’noj vodi, nesretnici drhte ljudi.

Muž i žena, dobra bića, od prastare loze pleme,

Dvoje mirnih Baotića; sva im djeca zdravo sjeme.

Što zgriješiše duše dvije, kom su krivi, netko reci?

Da pri njima grijeha nije, znade selo, Bog i sveci.

Al’ krivi su. Sin je bio hrabar vojnik Poglavnika,

Prag hrvatski svoj branio, rodnog kraja ponos, dika.

Eto grijeha, dušman veli – ustaše su svi Hrvati.

Jugozakon kaznu dijeli, nek ustaša glavom plati.

 

Uskrs bio, dvije duše u podrumu hladnom mole.

Suzama se gorkim guše, Božju milost da izmole

Ne za sebe, već za sina, za svog Ivu, za junaka,

Neka sreća materina čuva ime od predaka.

Kroz mrak mrkli ječi mati: ”O moj Ivo, lijepi cvate,

Hoću l’ više ugledati oči tvoje umiljate?

Hoćeš li mi cjelov dati i zagrliti staru maju?

Hoće l’ svati zapjevati po Mahale Donje, kraju?

Hoće l’ ikad ruke moje dočekati unučića,

Sina slavne loze tvoje, loze Ive Baotića?

Ivo, rano srca moga, tko ti strašnu kaznu dao,

Ne vidio roda svoga, žedan, gladan, umirao.”

 

Uskrs bio, mladost hrli, srdašcu je igrat, želja.

”Sretan blagdan!” svak se grli, bit će pjesme i veselja.

Al’ de slušaj čudnu buku, razlježe se vriska, dreka.

Kog li vuku, koga tuku, životinju il’ čovjeka?

Ajme, ljudi, gleđ’te veće, Srbi gone momka mlada.

U tren oka kolo kreće, partizanka u njem, Rada.

Juri kolo, mladost bježi, četnik pjeva, pjesma vrijeđa.

Usred kola Ivo leži, zatvorenih modrih vijeđa.

Ne miču se uda mrtva, šuti janje sred vukova.

Reć bi, Vel’kog petka Žrtva, bolna slika Isusova.

Oj Mahale Donje, svijetu, tužno ti je Uskrsnuće,

De pogledaj žalost kletu, da li pamtiš jade ljuće?

Hoćeš li kad smetnut s uma usne, što no plaču, mole,

Jauk žene iz podruma – O moj sine, moj sokole.

 

Leti kolo desno, lijevo, ubojica slavu slavi.

Pobjede si pjesmu spjevo, na duši mu znak krvavi

Pa se diči sramnim djelom, na ubogog Ivu pljuje,

Po majčinom cvijeću svelom, vražju mržnju rida, bljuje.

No gle čuda! Iz pepela što j’ plamičak žari skriv’o,

Buknu, bljesnu vatra cijela, živnu, skoči momak Ivo.

Poput ljutog lava ruši srbođavle sve to jače,

Bila cika i jurnjava – junak Ivo ne umače.

Zalud borba… Snage nesta, savladaše sirotana,

Prsnu krvca iz pet mjesta, iz krvavih bolnih rana.

Kroz urlike srbočete, zakliktalo momče mlado:

”Zbog slobode braćo, svete, i zbog Krista, ginem rado!”

Čekić diže srpska ruka – sin Mahale Donje, mrijo,

A seoskih sred jauka, Krist na Uskrs suze lio.

 

Opet bilo pjesme dosti, pjana rulja vrišti, reži.

Gleđ, u kolu, Bože prosti, cvijet hrvatski zgažen, leži.

U krvi mu roba cijela, dva mu oka zatvorena,

Košulja, još jučer bijela, sva je krvlju natopljena.

Igra kolo kozaračko, druga titu pjesmom slavi;

Puca srce djevojačko… Bio Uskrs, dan krvavi.

Divlja kolo… Svaka noga mrtvom momku glavu lupi,

Sestra Ive pokojnoga milog brata mozak, kupi.

-O moj braco, golubiću, seki tužnoj progovori,

O junački Baotiću, mila usta de otvori,

Pa zapjevaj ko i prije dičnu pjesmu svome rodu:

Pravi Hrvat rado mrije za Krst časni i slobodu.

————–

Kažu – vrijeme rane liječi… Rane majke vječno bole.

U podrumu glas još ječi: ”O moj sine, moj sokole!”

Marija Dubravac Brisbane

Branko Zeko Vugdelija – Otok, 19. 04. 1959.- † Dinara, 25. 07. 1993.

 Branko Zeko Vugdelija

Dinarski ratnik

 

Svanuće širilo obzor, daljinom, putanjom zvijezda-

svečarski njihale krošnje, pospana ptičja gnijezda.

Padalo svjetlo kroz prozor, znao sam da majka gleda-

drhtavo šumili lišćem, jablani moga djeda.

Njenu sam slutio zebnju, u molitvi tihoj, iz tame;

treptavo gasnula svijeća, koju je palila za me…

 

Nosio majčin sam pogled, u grlu zastale riječi,

teško me pratile putem, po kom sam imao prijeći.

Puste su ležale njive, Glavčica i moje grabe;

Sterala Cetina šturo i njene obale blage.

Dinaru tresao tutanj, zašao preveć daleko,

da se povratim natrag i priljubim, uz lice, drago i meko.

Kao i nekoć, kad bio sam dijete…

 

Ječala Stara Planina, Srpske orljale rakete,

čeznuća plivala zrakom i oči, vlažne od sjete.

Hrvatska povijest bila i moja, robije mračne sam prošao dane

i stradanje moje, imalo počelo-svoga djeda sam baštinio rane.

Bol je bila moja sastavnica i nisam se bojao mrijeti…

Svoje sam živio snove! Ginuo za Slobodnu Hrvatsku, Dom Sveti!

 

Uznosili moju su dušu, Matoš, gorde Šenoine rime…

Daljinom treptale zvijezde, lijepo nam Hrvatsko ime…

Na prsima su mi našli djedovo raspelo-majka ga sačuvala za me…

Bio sam Dinarski ratnik-njeno svjetlo iz tame.

 

Zdenka Bilobrk

 

Branko Zeko Vugdelija

Otok, 19. 04. 1959.- † Dinara, 25. 07. 1993.

Tomislav Sunic: Chroniques des Temps Postmodernes

Chroniques des Temps Postmodernes 

http://www.avatareditions.com/607/chroniques-des-temps-postmodernes

Authentique dissident dans un XXIème siècle lourd de menaces multiples et protéiformes, Tomislav Sunic, auteur de plusieurs ouvrages dont deux publiés en français (La Croatie: un pays par défaut ? Avatar Editions, 2010; Homo americanus. Rejeton de l’ère postmoderne, Akribeia, 2010), déploie sa plume acérée dans ce recueil d’études et d’entretiens, pour établir une description clinique et lucide des temps de déraison et des années décisives qui constituent notre présent.

A l’aune des funestes figures engendrées par les systèmes idéologiques du siècle des grandes conflagrations (homo sovieticus et sa déclinaison balkanique, homo americanus), appréhendées dans un subtil jeu de miroirs, l’essayiste et conférencier américano-croate, nourri des travaux des “nouvelles droites” européennes, des penseurs transversaux et des meilleurs auteurs euro-américains, n’hésite pas à aborder avec courage et sérénité quelques-unes des problématiques essentielles, érigées en tabous de ces temps post-démocratiques d’unidimensionnalité néo-totalitaire, en posant les bonnes questions, avant de proposer de stimulantes pistes de

Librad :: Livres :: Révolution-Conservatrice, NR et NB 
Disponible en :: Révolution-Conservatrice, NR et NB :: Nouvelle Droite :: Avatar Éditions

Chroniques des Temps Postmodernes
Quantité dans le panier : Vide
Code : 3192-AE
Prix : 25,00€Auteur[s] : Tomislav Sunic 
Éditeur : Avatar Editions
Date : 03/2014
Pages : 306Collection : Fahrenheit451
Dimensions (cm) : 13,8 x 21,6
Autre : Broché
ISBN/EAN : 9781907847240

http://www.librad.com/libfr/3192-AE/T.html

TRAVANJ JE MJESEC HRVATSKE SLAVE I TUGE

Pozor! Stariji članak, sadržaj uvijek aktualan.

 

HRVATSKI DOMOBRAN
Udruga ratnih veterana
Cetingrada, Rakovice, Saborskoga, Slunja i Veljuna

O G R A N A K   S L U N J

HR-47240 SLUNJ – Školska 11

********************************

Mr.ph.  Dragan Hazler, predsjednik          Basel-Slunj. 10.Travnja 2002.

 

 

TRAVANJ JE MJESEC HRVATSKE SLAVE I TUGE

 

            Travanj je mjesec u kojemu proljeće zadobiva puninu svih svojih draži i ljepote. Sunce  obasjava zemlju sve jača, a ona odgovara buđenjem iz zimskog sna: pupanjem, cvijetom i rastom živahne mladosti i glasovima svih radosti.

Travanj preobražava prirodu i sve u njoj. Rijeke i potoci se žure i žubore, slapovi i vodopadi šume i raspršuju se bistrinom svih boja, a vrbe i johe ih grle u zanosu ljubavnog ushićenja.

Polja i grmovi se zelene od mladog lišća, od iznikle trave i pšeničišta, u kojima se kruh naš svagdanji začinje u klicama budućih klasova.

Ptice gnijezda svoja viju i radosno cvrkuću  jer proljeće je tu.

Na pašnjacima blago i stada ovaca s janjcima, što začuđenim pogledima odkrivaju i grle tajnu okoliša.

Čovjek postaje bliži sebi oslobođen tereta zimske odjeće i ogrtača. Lakši je, brži, poletniji, marljiviji i radosniji.

Dani su sve dulji, ali kraće traju jer su lijepi, a sve što je lijepo u cvijetu i drugim vrlinama kao i lijepa mladost kratko traje i brzo prolazi.

Za naš narod hrvatski, travanj je mjesec radosti i ozbiljnosti, ushita i ponosa, slave i tuge. Toliko se svega događalo i događa u povijesnim i suvremenim  travnjima, da nam uzdiže dostojanstvo do nebesa, radost do uzavrelih glasova pjesama iz duše, zabrinutost do dubokog razmišljanja i tugu do hropca u grlu i suza u očima. Sve to i još više od toga je vezano za travanj – najradosniji i najtužniji hrvatski mjesec.

Da bi se nešto reklo valja obuzdati radost i tugu, a prepustiti se bar letimice i primjerice kronologiji događanja značajnih za Hrvatsku uz isticanje onih slučajeva vezanih za Slunj. Ne ćemo ih lučili, nego nizati:

USKRS - najveći blagdan kršćanski i naš hrvatski jer smo kršćani, otkad nam se za ime znade pada vrlo često u mjesec travanj i time ga u Velikom tjednu rastužuje mukom i smrću  raspetog Krista da bi ga (mjesec travanj i nas u njemu) obradovao Uskrsnućem  Spasiteljevim.

Bacimo letimičan pogled na samo neke (jer sve ih je nemoguće pobrojiti) sudbonosne, radosne i tragične dane  u  travnju mjesecu  1941. jer je to početak novog desetljeća, početak II. svjetskog rata kod nas i početak Nezavisne Države Hrvatske, koju je hrvatski narod kao ozebao sunce čekao od 1102. godine i s oduševljenjem prihvatio. Evo kako sam ja daživljavao mjsec travanj 1941. godine:

 

            1. travnja, utorak – 1941. i par dana iza toga

            Nije travanjska šala, nego istina. Sve je napeto i zabrinuto u očekivanju rata. Hrvate mori briga, kako će ovo proljeće preživjeti jer je prošla godina bila vrlo loša, najlošija u mojih, za onda 12 godina života. Dobiva se nešto bijelog kukuruza na aprovizaciji, a dijeli ga Joso Cindrić – Boljko;  ne znam ni danas po kojoj liniji je njemu pripala ta uloga. Mjesni starješina je tada bio moj stric Ivica Hazler. Trebao je biti moj otac, naslijediti od djeda Luke, ali se je odrekao u korist svoga mlađeg brata jer je ovaj imao 12-članu obitelj i bio je siromašniji od nas Josine obitelji. Naime, starješinstvo je prinosilo jedan skromni novčani prilog u kuću. Starješina je izdavao “čedule” za sajamsku prodaju stoke, a ove su se plaćale 2 dinara u ondašnjem novcu.

Koliko je meni poznato, Joso Cindrić – Boljko je bio neko vrijeme poljar i ništa drugo glede uloga u bilo kakovoj mjesnoj vlasti. Nije bio nikakav odbornik, niti obrtnik pa niti vatrogasac. Radi svega toga mi nije jasno, zašto je on dijelio obiteljima kukuruz, kasnije i sol.

Također mi nije jasno, a to nije jasno niti mojem starijem bratu Nikoli, od kojega nema starijeg čovjeka u mjestu Slunju, koji bi znao objasniti zašto je mjesno starješinstvo bilo Hazlerov “monopol”, kad se znade da je to bila izborna uloga. Naime, moj djed Luka je desetljećima bio mjesni starješina Slunja (to znadem iz usmene predaje). On je umro 17. prosinca 1936. i trebao ga je kao starješinu naslijediti moj otac, a ovaj se je toga odrekao u korist mlađeg brata Ivice. Stric Ivica je bio (uz ostalo o čemu ovdje ne ću sada pisati) mjesni starješina tijekom rata i na neki način – u promijenjenom obliku nastavio sve do svoje smrti. Koliko mi je poznato, ta je uloga s njime posve ugasla u Slunju. Moram provjeriti, kad dođem u Slunj.

Glede prehrane, mi smo se nekako snalazili. Kruha i palente je bilo knap, ali smo imali obilno mesa, mrsa, jaja, mlika i meda. Tako se je dalo bez veće oskudice preživljavati. Bijeli kukuruz iz aprovizacije je bio pokvaren. Mnogi ljudi su imali probavne smetnje kroz ishranu tim kukuruzom. Vjerojatno ga je dala ondašnja Europa Jugoslaviji, da se riješi pokvarenog kukuruza, kao što je današnja Europa davala Hrvatskoj u Domovinskom ratu humanitarnu pomoć i s njom mnoge stvari, kojih se je želila na taj način riješiti.

Prvih travanjskih dana su jedino Bog i priroda bili naklonjeni Slunjanima. Naime, od polovice ožujka je uslijedilo lijepo vrijeme pa je sve zazalenilo, trava porasla i moglo je blago, napose ovce na pašu jer ionako krme nije bilo ili vrlo oskudno kao i ljudske hrane.

Kad sam već kod opisa hrane i životnih uvjeta spomenut ću, da smo mi imali mladog luka, hrena i mlade salate iz našeg vrta već tijekom travnja. Sve u svemu, moja obitelj je dosta dobro krparila s hranom za nas i s krmom za blago. U šajeru je bilo još pola štuka sijena, a bilo je i nešto slame. Za razliku od nas, bilo je obitelji u Slunju i napose u okolici, koje su životarile na granici obstati ili podleći od gladi i neimaštine.

Glede drugih prilika, u travnju 1941. su se slunjski četnici prilično uzjogunili. Zabrinuo ih je odlazak jugoslavenske vojske iz Slunja, koncem ožujka, a rat je kucao na vrata.

1. ožujka je napustio Slunj jedan od četničkih vođa, ravnatelj građanske škole Dušan Vitas pa su se osjećali obezglavljeni. On je službeno premješten u Plaški, a na njegovo mjesto za ravnatelja je došao jedan profesor iz Šibenika imenom Mate Mikulandra.

Izgledalo je da se oni boje rata više nego Hrvati, iako ni ovi nisu bili bezbrižni. Meni je bilo 12 godina i tada sam prvi put ćuo za ustaše kao moguće osloboditelje Hrvatske, a inače sam znao da postoje ustaše u Slunju. Moji roditelji su sigurno znali više o svemu, ali pred djecom nisu govorili o ustašama niti o četnicima, tim više što je otac bio obrtnik i imao je mušterije Hrvate i Srbe. Naime, početkom travnja Toma stričev i ja smo zajedno napašali svaki svoje ovce oko Žutog puta. Tu je imao zemlju Mile Katić – zvani Kalfić. S njim sam se dobro poznavao jer je bio opančar i odlazio sam k njemu po kožne obrezke “flekove”, koje je moj otac kupovao od njega za izradu peta na cipelama. Opančari ne mogu iskoristiti odreske za opanke jer one nemaju petu ili samo jedan zapetak, a postolari od opančarskih odrezaka prave pete na svima oblicima cipela. Tetak Mile ili tetac Mile, kako smo mi u Slunju nazivali sve odrasle muškarce je krčio lijeske i palio ih na vatri, kad smo mi u blizini napašali ovce. To je Tomi i meni bio užitak i prihvatili smo se posla. Nosili smo na vatru suvarke, sasječene lijeske i drugo granje. Dakle, napravili smo se korisnima i tetek Mile nas je prijateljski prihvatio. Kad je završio posao, došao je k vatri, podijelio je s nama svoju proju i “divan ovo, divan ono”  spominjao nam je ustaše, koji će uskoro doći iz Italije i uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku. Toma i ja smo bili oduševljeni. Dodao nam je, da će to biti kraj četnicima i njihovom zlostavljanju Hrvata. Dakako, porasla nam je muška snaga, sigurnost  i ponos jer smo živjeli u stalnom strahu od četnika.

Ovo se je odvijalo, na dan uoči Cvjetnice. Toga se dobro sjećam jer smo, Toma i ja brali pištalice (jaglace) i drugo proljetno cvijeće za  umivanje sutra ujutro jer je Cvjetnica. Također smo narezali kujicom (džepni nožić) grančica od drenka, koji je već bio ocvjetao tj. već se je osipavao jer je proljeće bilo jako sunčano.

6. travnja – dan Cvjetnice

            Ujutro smo se svi umili u cvijeću i otišli u crkvu na obveznu Ranu misu. Išli smo u procesiji od škole, kao uvijek. Govorkalo se je da je započeo rat, ali mi to nismo previše ozbiljno shvaćali jer nismo vidjeli nikakvu razliku u današnjem danu od onoga jučerašnjega. Na Cvjetnicu smo išli i na Veliku misu jer je bila svečana, a neki od nas bili smo i kao ministranti obvezni sudjelovati u misnom slavlju.

Njemačka zajedno s Italijom bez najave rata napale su ondašnju Jugoslaviju, u kojoj je protiv volje naroda bila tada i Hrvatska. Za to smo znali u Slunju, ali se je život odvijao kao da se nije ništa dogodilo. Mi trojica iz obitelji smo išli redovito u školu i o tom se je govorilo među učenicima, a najbolji izvjestitelj je bio školski podvornik, tetac Nikola Vučeta. On je prijateljski okupljao djecu oko sebe i pričao nam o svemu i svačemu pa tako i o ratu na Jugoslaviju, u kojem će prema njegovom mišljenju, Hrvatska biti pošteđena.

U Bjelovaru se je pod zapovjedništvom Slavka Kvatrnika pobunila 108. pukovnija protiv Jugoslavije – repriza Kvaternikove Rakovice,  o kojoj je svako slunjsko dijete znalo, što je trebalo znati.

Bio je to Bjelovarski ustanak za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Istoga dana su velikosrpski četnici u susjednoj Kapeli pobili 11 hrvatskih seljaka i počeli ratne pokolje.

            Slunj je živio u iščekivanju. Noću su patrolirali žandari, ali i Hrvati. Naime veći broj članova HSS-a, među kojima je bio i moj otac imali su puške. To su bile stare austrijske puške s kosim šanžerima od pet metaka. Donji dio patrone je bio nešto proširen pa je zato šanžer imao kosi oblik.

Dakako, dvije patrole su se podnosile, ali je zasigurno svaka drugčije mislila. Doduše tada je i među žandarima bilo nešto Hrvata, primjerive Luka Cvitković i Filip Đureković i Mirko Marušić. Moj otac je patrolirao svake noći bez razlike i to uvijek pred dan, od  3 sata do zore jer mu je to najbolje odgovaralo, a mnogi ljudi su tada htjeli spavati. Tako je dan za danom došao:

10. Travnja – Veliki četvrtak

General Slavko Kvaternik, bjelovarski vođa ustaša proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) putem Radio Zagreba, koji istodobno emitira i izjavu Vladka Mačeka, kojom on poziva hrvatski narod da se pokorava novoj vlasti.

            Vijest proglašenja Nezavisne Države Hrvatske Slunj je dočekao s neizmejnom radošću i pozdravio u znacima vrhunskog oduševljenja.

            Nikakvo čudo jer od 1102. godine hrvatski narod nije nikada imao svoju samostalnu državu. Tome je sada točno 839 godina.

Kroz Slunj su u dopodnevnim satima pobjegli visoki jugoslavenski dužnostnici, među kojima i projugoslavenski nastrojeni Hrvati kao što je dr. Ivan Šubašić, Ivan Frol, Ivković i drugi . Slunjani su tek kasnije doznali  da se radi o bjeguncima, koje je trebalo zaustaviti i zadržati.

U popodnevnim satima na Slunj se je sručilo bezbroj povlačeće jugoslavenske vojske, koju je predvodio general Dragutin Antić sa svojom divizijom. Nakon Antićeve divizije i njoj priključenih bjegunaca tijekom večeri i noći stizale su neprekidne kolone vojnika 4. armije u rasulu. Nitko ne zna koliko je od te  4. armije stiglo u Slunj. Znade se samo, da je s njom stigao u Slunj dio vojnih namirnica i armijska blagajna – novac u drvenim kištricama. Dio tog novca spašen je za novčanu riznicu NDH, a jedan dio (veći ili manji) to ja ne znam prigrabili su neki Slunjani. Znalo se je približno točno, koji su to bili pa smo ih zvali kištričari. Radi njihovih potomaka ne ću ovdje navoditi nijedno prezime, osim Đerande Jelečanina, koji nije živ i nema potomaka. To su bile posve nove papirnate novčanice po 10, 20 i 50 dinara, kojih do tada nije bilo u opticaju. Glede vojnika iz 4. armije, postupalo se je s njima kao i s onima iz Antićeve divizije. Svi su jednako došli i natrag otišli: “Odloži oružje i vraćaj se k svojoj kući!” Prema zaplijenjenom oružju računa se da je bilo najmanje oko 8.000 vojnika, podoficira i oficira jugoslavenske vojske u bijegu i raspadu, koji su u Slunju razoružani i vraćeni svojim kućama.

Slunjani su predvođeni čelnim ljudima vlč. Ivanom Nikšić i dr. Nikolom Zdunić ovu vojsku zaustavili, razoružali i odmah joj dali zeleno svjetlo za povratak svakog vojnika u njegov zavičaj.

Prema radio vijestima, njemačka vojska ulazi u Zagreb.

 

11. travnja – Veliki petak

U novinama (“Hrvatski narod”) je objavljeno, da su u Crikvenici ubijeni neki ljudi i među njima Petar Milutin Kvaternik, potomak slunjske loze Kvaternika, kojeg su poznavali svi Slunjani od 40 godina starosti na više.

U Slunju je raspoloženje u znaku Velikog petka. Inače, dan je lijep, sunčan i topao.

Ljudi odlaze u Crkvu pokloniti se Isusovom grobu. Sa svake strane groba stoje mirni kao kipovi dvojica vatrogasaca u svečanim odorama, ali i punoj spremi: kacige na glavama, opasač sa sjekiricom oko pasa, vatrogasni štrik preko ramena. Sve to ulijeva sliku dostojanstva, stahopoštovanja i neivjestnosti, što se je to moralo dogoditi Sinu Božjemu.

Preostali, od jučer oficiri jugoslavenske vojske odvoze se teretnjacima u Karlovac.

Poslijepodne u niskom lijetu jure slunjskim nebom njemački ratni zrakoplovi, za koje sam kasnije naučio da se zovu Dornier-i i Štuke. Nisu ratno djelovali, nego samo demonstrirali silu.

 

12. travnja – Velika subota

Svanuo je sunčan dan. Ustajem rano i odlazim s kanticom od mlika i punim džepovima gljiva donijeti Svetu vodu iz Crkve i Sveti oganj iz vatre, koja gori u crkvenom dvorištu. Tu već nalazim svoje vršnjaka, koji su me pretekli i još više onih, koji dolaze iza mene. Sve nas je okupila ista želja, isti običaji, kako smo ih mi u Slunju baštinili i njegujemo ih za predaju mlađima, koji dolaze iza nas.

Odnesao sam kući Svetu vodu i vatru na gljivi, da se oslobodim obveze i odmah se vraćam pred Crkvu i u Crkvu jer sam u ono vrijeme poštivao sve običaje, kako su me naučili roditelji, vjeronauk i škola.

Iza 9 sati vraćam se kući jer sam do tog vremena dobio slobodan izlaz i na Mostacu vreva ljudi kao da je sajam u okupljanju.

Ne treba ni pitati što je jer se odsvud čuje: “Dolaze od Primišlja četnici i sve će nas poklati!” Odjurio sam kuću objaviti tu strašnu vijest, ali nađoh praznu kuću. Svi ukućani su se već sklonili u zidanu štalu, s tri strane ukopanu u zemlju jedino nema oca i starijeg brata Nikole. Otac je već na bojišnici sa svojom puškom od Hrvatske seljačke zaštite, a brat Nikola je negdje s njegovim vršnjacima u Slunju.

Već se čuje pucanje, za mene posve neobično jer ga u takvom obliku nisam nikada čuo. Smatrao sam da za mene nije štala, nego junačka obrana, ali kako, kad sam pao pod  majčin nadzor. Izlaz je našlo mlijeko, koje sam trebao kao i svakog dana još ranije odnijeti teti Bari Klišanić-ki, do koje se je išlo posve bezopasnim putom. Majka me je poslala da to obavim i da se odmah vratim natrag uz dodatnu obvezu da nađem brata Nikolu i da ga dovedem kući.

Tražeći Nikolu, kojeg zaista nisam našao upustio sam se s mojim vršnjacima Markom Skukan, Matom Sminderovac, Josicom Kovačević, Draženom Kovačević i drugima nositi strjeljivo i puške do stočnog sajma, gdje nije prijetila nikava opasnost četničkih hitaca, koji su zujali visoko iznad naših glava. Slunj je takav, kakav je. Razmješten po udolini i na uzvisinama pa se u utonulim predjelima može kretati bez opasnosti od lakog oružja. Dalje od Stočnog sajma nismo smjali ići. To nam je zabranjivao općinski nadstražar Mića Sminderovac, zvani Čašan.

Pucnjava je zaglušila Slunj. Probali smo reći jedan bez glasa od pucnja, ali nam nijednom nije uspijevalo.

Ubrzo se je pojavilo mnoštvo vojnika, koji su uzimali puške i strjeljivo i odlazili na Ivšić Brdo, gdje je bila glavna slunjska obrana. To su bili vojnici – Hrvati, koji su se bez oružja vraćali svojim kućama iz ličkih garnizona i kod ondašnje općinske zgrade u Slunju čekao ih je vlč. Ivan Nikšić i upućivao ih prema stočnom sajmu, gdje će dobiti naoružanje i strjeljivo te daljnju uputu za obranbenu liniju, na koju se moraju postaviti i braniti Slunj od četničkog napada.

Nadstražar Čašan je nas dječurliju najurio kući jer više nismo bili potrebni, a nije se znalo, kakova nas opasnost može zadesiti.

Meni se je sviđala gas maska i neke vojničke knjige pa sam ih uzeo i donio kući. Dakako, dobio sam jezikove juhe od mame, a za batine nije bilo vrijeme jer nas je sve batinalo veće zlo od batina šibom. Knjige sam zadržao, a masku sam kasnije morao vratiti, što sam i učinio.

Sada sam ostao kod kuće. Bilo je blizu podne. Otac je dojurio na kratko kući, da vidi što je s nama i odmah se vraća natrag. On je svoju dužnost za Hrvatsku uvijek shvaćao i prihvaćao svetinjski. Rekao nam je da su četnici u “šwarmliniji” od Debelog brda do Pliša i da su se već primakli do Flanjkove njive i Lalićevog gaja, ali da ne mogu dalje jer ih naša vatra spriječava i vjerojatno ćemo ih na juriš goniti od Slunja. Tako je i bilo, ali bez pravog juriša. Naime, naša vojska je zauzela Muratovac i udarila je s leđa po četnicima u Lalićevom gaju pa su bježali glavom bez obzira. Ostavljali su iza sebe, sve što ih je obterećivalo. Tu su poginula dvojica četnika. Jedan je bio iz Pljevlja, imenom Vojo Vujadinović, a drugi iz Srbije, zaboravio sam mu ime. Prvi je poginuo na Gračanovoj njivi, stotinjak metara od Lalićevog gaja i jedva nešto više metara udaljenosti od prvih slunjskih kuća: Kovačevića, Modrušana i Lalića, a drugi na Flanjkovom pšeničištu.Taj napad hrvatske vojske s Muratovca i dalje proširen prema Plišu posve je zbunio četnike i bježali su glavom bez obzira prema svojim kamionima, koji su se nalazili iza Debelog brda u zaklonu. Prema kazivanju očevidca Ive Rigljana iz Primišlja imali su 12 teretnjaka marke “Škoda”. Vratili su se u Primišlje s 10 kamiona. Dva su ostala pri njihovom bijegu kod Debelog brda i pala u plijen Slunjanima.

Kako smo kasnije doznali iz službenih izvora od Pošte i Općine Primišlje, kao i od primišljanskih Hrvata to je bio elitni bataljun četnika, koji su činili desnu bočnu zaštitu bježećim visokim državnicima i diviziji Dragutina Antića, koja se je povlačila u Bosnu, a Slunjani su je razoružali. Ovi četnici ljuti na poraz u Slunju išli su se osvetiti, javno govoreći u Primišlju, da će za odmazdu poklati cijeli Slunj. Nažalost, k njima su se pridružili brojni četnici iz srbskih sela: Primišlja, Raletine, Tobolića, Tržića i Veljuna, koji su im služili kao suborci i vodiči jer su dobro poznavali Slunj i sve prilaze u njega.

Četnički napad na Slunj je uspješno odbijen, ali nažalost bilo je mrtvih i ranjenih na obadvije strane. Na slunjskoj strani dvojica poginulih i sedam ranjenih, a na četničkoj desetak mrtvih i još više ranjenih. Osobno sam zanao za 6 poginulih četnika, koji su pokopani u slunjskom pravoslavnom groblju, a vidio sam dvojicu od njih. Štoviše, čitao sam pisma upućena od roditelja na sina Vojislava Vujadinovića, adresirana na V.P. Beograd. O ostalim poginulima i ranjenima se je zaključivalo prema krvavim nalazima, kojih je bilo mnogo po našim poljima i u Grabarju, po kojima su se četnici kretali, borili i pretrpjeli svoj poraz. Svoje ranjene i mrtve su pokupili, gdje to nije bilo za njih opasno. U Primišlju, na povratku iz poraza kod Slunja su oni sami govorili o 10 poginulih i  dvadesetak  ranjenih.

O ovim četnicima, njihovom napadu na Slunj i daljnjim aktivnostima hrvatska povijest šuti, a znade se da je Plaški, koji je u neposrednoj blizini Primišlja bio četničko uporište za čitavog trajanja II. svjetskog rata i u poraću. Najvjerojatnije jest, da su ovi četnici odigrali važnu ulogu na četničkoj liniji. Plaški – Vrhovine – Gračac – Knin i dalje prema poznatim četničkim lokacijama istočno od Knina. Srbski ustanak u Srbu bio je četnički, a ne komunistički ustanak i pokrenuli su ga Srbi na tom širem prostoru. Dokaz tome jest da su četnici u Kninskom kraju pod zapovjedništvom popa Momčila Đujića bili dominantna odmetnička vojska, koja je djelovala u savezu s talijanskim fašistima. Najvažniji dokaz da su u Srbu podigli ustanak fašistički četnici, a ne komunisti jer su poubijali čitavo hrvatsko selo i ubili su čelnika komunista u Lici Marka Oreškovića.

Sa sigurnošću se znade, da je ovim četničkim napadom na Slunj 12. travnja 1941. započeo rat na Hrvatsku. Naime, iza svoga poraza u oružanom napadu na Slunj, ovi četnici ili njihovi sljedbenici u srpskim selima između Slunja i Skradničke Kamenice su sjekli telefonske stupove, zlostavljali putnike i sajmare na cesti i pljačkali stoku slunjskim pastirima na udaljenijim pašnjacima. Nedugo iza toga, prekapali su cestu  i minirali most preko Mrežnice između Primišlja i Tržića. Desetci nedužnih Slunjana, prolaznika kroz ta sela, od 1941. nadalje platili su životima samo zato, što su Hrvati – Slunjani. Evo imena nekolicine umorenih Slunjana na proputovanju primišljanskom cestom: Mića Zmajlović, Janko Salopek, Mića Štefanac,  Mile Hazler, Slavo Bosanac, Ivo Tutek, Jura Žalac… Četnički teror nad ovim nedužnim ljudima bio je užasan. Tako na primjer, goniču stoke Mići Zmajloviću su svezali kamen oko tijela i bacili ga u Mrežnicu, Milu Hazlera – 15 i pol godina starog dječaka su naživo rezale, žene Srbkinje u selu Raletina, Ivu Tuteka i Slavu Bosanca su mučili, dok ovi nisu izdahnuli…

Uvečer, na dan Velike subote došli su u Slunj prvi Nijemci. To su bili motoristi na trokolicama, negdje trojica, a negdje dvojica. sve u svemu njih dvadesetak. Osobno sam ih vidio. Slunjani su ih lijepo dočekali. Odsjeli su i prenoćili u Svratištu “Korana” kod Slave Kovačevića.

 

13. travnja – Uskrs

Slunj je pun radosti od Uskrsa – Usrsnuća Spasitelja Isusa Krista i od Uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske.

U Slunj su dolazile novine i časopisi tek u podne s poštanskim autobusom. Mi smo obično kupovali samo Novosti i to nedjeljom, ali smo predplatom dobivali i Radićev Slobodni DOM. Pojavile su se novine Hrvatski narod, koje smo iznimno kupili jučer i danas u nedjelju. Ja sam bio taj, koji sam nekad s voljom, a nekad s pola volje morao ukućanima čitati na glas novine. Na naslovnoj strani pisalo je velikim slovima:

UZ RADOSNU ZVONJAVU USKRSNIH ZVONA USKRSNULA JE NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA.

Taj naslov mi se jako sviđao i nosim ga u pamćenju kroz čitav život.

U mojoj obitelji smo s radošću doživljavali proglašenje NDH. To bi se moglo reći s puninom istine za sav ondašnji hrvatski Slunj. Naime, nije bilo kao danas podijeljenosti među Hrvatima. Svi smo bili Hrvati i svi smo bili za Hrvatsku. Danas se u Hrvatskoj ne zna tko je za što.

Na Uskrs su počeli negdje iza podne prolaziti Nijemci kroz Slunj. Velika misa je već završila i mnoštvo svijeta se okupilo u špalir zanatiželjni vidjetu tu čudnu vojsku. Kretale su se neprekidne kolone teretnjaka, osobnih vozila i motor-kotača, bornih kola i tenkova, pretežno natovarenih na odgovarajućoj voznoj platformi. Uz teretnjake, vezani su topovi, na mtorima s tri kotača su strojnice, za koje smo već nakon par sati znali da se hrvarski zovu: šarac. Neviđena dosad tehnika u Slunju. Nijemce smo dočekivali s radošću. Pozdravljali smo ih s uzdignutom rukom, vičući: “Heil Hitler!”

 

14. travnja – Uskrsni ponedjeljak

            Noću od Uskrsa na Uskrsni ponedjeljak i čitav dan ista slika. Govorilo se da Nijemci žure u Grčku da je osvoje jer to ne uspijeva Talijanima.

 

Tako je to trajalo danonoćno bez prekida do 17. travnja, a onda je došlo do privremenog prestanka i za par dana su opet Nijemci na voozilima ispunjavali cestu. Naivni Slunjani su govorili, da su Nijemci napravili jednodnevni prekid radi sajma u Slunju. Ali već istog dana popodne se je vidio razlog njihovog prekida. O tom kasnije.

 

15. travnja – utorak, prvi radni dana nakon Uskrsnih blagdana

Poglavnik, dr. Ante Pavelić stiže u Zagreb sa zadržavanjem u Karlovcu. S njim stiže oko 500 ustaša iz talijanske emigracije. To nam je rekao rođak Zvonko Štrk jer je on imao radio aparat pa je znao sve novosti.

U Slunju se je za to doznalo i preko dr. Lovre Sušića iz Ogulina pa je skupina izabranika otišla u Karlovac i Zagreb pozdraviti našeg Poglavnika. Sjećam se nekih Slunjana iz te skupine: vlč. Ivan Nikšić, Rudica Kovačević, Franjo Bauer… Vozio ih je Milan Zelenko, koji je imao tri osobna automobila i 1-2 teretnjaka.

Ja sam tada bio učenik I. razreda Građanske škole, moj stariji brat Nikola je bio dva razreda ispred mene, a Joža je pohađao III. razred Osnovne škole. Ujutro smo došli u školu, ali nema obuke. Većina djece i mladeži je ostala jedno vrijeme pred školom u raznim igrama.

Mi, malo stariji smo pisali po zidovima ŽAP, što je značilo: Živio Ante Pavelić!

 

16. travnja

Dan kao i svi dani toga vremena, pun pomiješanog uzbuđenja i radosti, ali i brige. Dobili smo Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali problem je ostao isti. Prazan tavan i hanbar. Jučer je došla k nama Marija Capan, moja starija sestrična po maminoj sestri – teti Bari iz Orljaka kod Tounja. Došla je pomoći u proljetnim poslovima, ali i radi svojih neprilika. Njih je doduše samo četvero djece: Marija, Dragica, Terezija i Josip, ali stanje na selu, napose u siromašnom Orljaku je teže, nego kod nas Hazlera u Slunju. Čitav dan smo sproveli u polju i Grabarju. U Polju smo orali zemlju zvanu Strana i sijali kukuruz, a u Grabarju smo započeli orati parcelu do Martina Štrka, na kojoj ćemo isto posijati kukuruz i na dva mjesta posaditi krumpir.Vrijeme je lijepo, a dosta nas je (tata, Marija, Nikola i ja, a od podne nam se pridružila i mama) pa posao ide od ruke.

 

17. travnja – četvrtak

U Slunju je sajmeni dan, ali nema puno sajmara. To sam vidio osobno jer sam bio na Misi zadušnici za pokojnog tetka Tonu Štefanca, koji je umro dva dana ranije od čira na želudcu.

Poslije podne  smo svi ukućani otišli u Grabarje – saditi krumpir. Najedanput smo ugledali na ogulinskoj cesti veliku kolonu “zelene” vojske na konjima. Bila je to talijanska  Cavaleria. Njihov dolazak u Slunj nas je zabririnuo jer, za razliku od Nijemaca, Talijane nismo volili. Požurili smo s predviđenim poslom i odmah smo se vratili kući. Talijani su već haračili kao nekada Turci i Vlasi. Naše sijeno iz šajera, koje smo čuvali za nahraniti volove za oranje dali su svojim konjima. Slamu su razvukli jer im je trebala za spavanje. Bez pitanja ulazili su u dvorišta, krali su kokoši i mačke. Dio svojih konja stjerali su u našu Luku uz Slunjčicu i uništili je totalno. Te godine ni travka u Luki nije izrasla. Travu su zgazili, zemlju utabanali i konjskom mokračom napravili je jalovom. Tata je prijavio štetu, koja je iznosila 3.000 lira, a dobio je 300 lira, što je iznosilo oko 700 dinara. Ovi Talijani nisu ostali dugo u Slunju jer nisu imali hrane za konje. Ali dok je Cavalerija odlazila, dolazili su tzv. berselieri i to na biciklima. Slunjani su govorili: Sprdnja od vojske – kokošari, mačkari, nasilnici i pljačkaši. Niti biciklisti nisu oastali dugo u Slunju. Zamijenila ih je pješadija valjda istog roda.

Ovo sve se je zbilo tijekom travnja mjeseca. Zadnji spomenuti Talijani su ostali u Slunju do približno polovice lipnja i onda su ih ustaše uplašili i napustili su Slunj. Naime, Talijani su u znaku velikog urnebesa počeli slaviti dolazak princa od Savoye na hrvatsko kraljevsko prijestolje i to su smatrali svojom pobjedom nad cijelom Hrvatskom. U Slunju je tada već djelovala satnija mladih ustaša i dakako ustaše seniori, koje su četnici i partizani nazivali majarima. Bilo u Slunju nešto oružnika i Slunjska domobranska satnija in statu nascendi. Ustaše su zabranili to talijansko slavlje u Slunju, zabranili im pucanje i stjerali ih u njihove odaje, da ne kažem vojarne. U roku 2-3 dana ovi Talijani su napustili Slunj i nije ih bilo sve do jeseni 1941. kad su  došla dva batajluna fašista. o njima na drugom mjestu.

Iako spomenuti Talijani – berselieri spadaju tek jednim dijelom u mjesec travanja ovdje ću ih još malo opisati. Prvo i osnovno, u Hrvatima nisu imali prijatelje. Nitko se s njima nije htjeo družiti, ni muško ni žensko ni staro ni mlado. Ali, za razliku od Hrvatima, Talijani su se sprijateljili sa slunjskim Srbima. Čak im je Komanda bataljuna bila u kući od četnika Dmitra Dragaša. On je sa svojim kćerima stajao u stroju, kad su Talijani ujutro podizali i uvečer spuštali zastavu. Pjevali su talijansku himnu, ali su u tekstu spominjali: “Per Duce, per patria, per Re…”, a zna se da je glavni zapovijednik talijanskih okupacionih sila u Hrvatskoj imao ime Re. Ni danas mi nije jasno je li taj “Re” bio namijenjen kralju – “Re…” ili zapovjedniku Supperslode na hrvatskim okupiranim područjima, koji se je zvao Giancarlo Re.

 

Sveti Juraj – simbolični zaštitnik Hrvata

U travnju je poveći broj imendana, a među njima je nekoliko vrlo istaknutih imena svetaca i biblijskih osoba, od kojih spomenimo ovdje samo: Ezekijela, Svetog Jurja, Svetog Marka – apostola i evenđelistu  i zaslužnicu Ozanu Kotorsku…

Ovdje ćemo se posvetiti samo Svetom Jurju, odnosno znamenitim osobama iz naše prošlosti koje nose ime Juraj.

Naime, u starini je izbor imena Juraj imao svoj simbolički značaj. Smatralo se da je čovjek pod imenom Svetog Jurja zaštičeniji od svih napada i hrabriji, da im se odhrva.

Sveti Juraj je pobjednik nad zmajem – nemani zastrašujućih i opasnih svojstava. Hrvatski narod zaziva Svetog Jurja u pomoć u raznim opasnostima. Ima i običaja vezanih uz Jurjevo, koji su u Hrvata zadobili plemenitije oblike. Ima i poslovica kao na primjer: “O Jurjevu se ovce broje” – u značenju koliko ih je prezimilo.

U Hrvata je omiljeno ime Juraj, valjda za to jer smo se uvijek morali braniti i štititi od raznih neprijatelja opasnih svojstava. Slavimo Svetog Jurja u brojnim crkvama toga imena (U Zagrebu – Maksimir kapelica Svetog Jurja, u Lađevcu – grad Slunj crkva Sv. Jurja). U Senju je bio Samostan Svetog Jurja (templari), od 1312. pretvoren u ivanovce.

Česta su imena Juraj u naših povijesnih velikana vjere, nauke i obrane Domovine. U Hrvata ime Juraj nalazimo u izvedenica kao Jure, Juro, Jurko, Juran, Jurina, Đuro, Đuka, Đorđe, Georg i latinski Georgius…

Također mnoge svjetske ličnosti nose ime Juraj. Evo u daljnjem približno kronološki spomena nekolicine najistaknutijih hrvatskih Jurja sa svih polja ljudske djelatnosti:

Juraj Korica (Hermolais de Georgius) rabski biskup (1292-1313), napisao je oko 1308. Povijest sv. Kristofora  zaštitnika Raba. To je sastavio po starim knjigama i po pričanju starih građana. “Miracula s. Christophori” pričaju o čudesima, kojima je Sv. Kristofor u tri maha (1075-1105) spasio grad i otok Rab.

Juraj Šubić – knez Bribirski, rođen oko 1290. i oženjen Elizabetom, kneginjom Krčkom (Frankopanskom). Umro je 1346. Sin iz ovog braka zove se također

Juraj  Šubić (Zrinski) – knez Bribirski, koji je još bio dječak, kad mu je otac umro. Odgojila ga je majka kod svog brata, njegova ujaka Dujma kneza Krčkoga. Oko njega i Ostrovice vodile su se velike prepirke između hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita i Venecije jer je Ostrovica bila važan punkt za Zadar. Naredili su se tako, da je Juraj dobio grad Zrin i čitavu bušku župu. Tako je knez Juraj postao prvi Zrinski od slavnog plemena Šubića. Umro je oko 1361. godine.

Juraj od Slavonije (oko 1355 – 1416), napisao oko  1390. Abecedarij kršćanskog nauka. Hrvatsko pismo glagoljicu naziva  Alphabetum charwaticum.

Juraj Dubrovčanin (Georgius Ragusaeus) profesor na Svučilištu u Padovi, osnovanom 1222.

Juraj Kružić (druga polovica 15. st) – biskup Trebinjsko-mrkanski.

Juraj Šižgorić (1420-1509) ili Georgius Sisgoreus Sibenicensis ubraja se među najistaknutije dalmatinske kroničare svoga vremena. Njegov spis  De situ Illyriae et civitatus Sibenici (o smještaju Hrvatske i grada Šibenika) prikazuje zemljopisne i povijesne prilike Hrvatske i svoga rodnog grada Šibenika.

Juraj Čulinović Gradojević (Slavonius, Dalmaticus, Georgio Schiavone), slikar svjetskog glasa. Rodio se 1434. u Skradinu od oca Tome, koji se doskora nastanio u Šibeniku. Učio je slikarstvo u Šibeniku, Padovi i u Veneciji kod Squartiona. Godine 1459. nastanio se je već kao majstor u Šibeniku i oženio se Jelenom, kćeri arhitekta šibenske katedrale Đure Orsinia. Umro je 6.XII. 1504. Njegovi se vrsni radovi nalaze po galerijama cijelog svijeta. Tako u londonskoj National-Gallery je njegov poliptih, u berlinskom Friedruch-Museum-u: “Gospa s djetetom”. Taj slavni slikar renesanse nije se stidio svoga naroda pak je uz svoje madone znao stavljati glagoljske napise.

Juraj (Mathaei) Matejević, sin Matejev, graditelj i kipar XV. stoljeća. Rodom je iz Zadra.  Prvi se put spominje u Šibeniku 1441., onda u Zadru 1449. pa kasnije opet u Šibeniku (1470-1486), gdje je bio građanin i plaćeni graditelj Šibenika i vodio je gradnju šibenske prvostolnice. Gradio je i po drugim dalmatinskim gradovima od Paga do Dubrovnika, gdje je obnavljao knežev dvor. Ogledao se je sa svojim majstorskim radovima u Rimu, Ankoni i drugim taklijanskim gradovima. Umro je oko 1475. zacijelo u Šibeniku. Spada među najslavnije hrvatske graditelje i kipare.

Đuro Utješenović Martinušević (Utjesenovich-Martinuzzi) sin Grgura Utješenovića i Ane Martinušević, rodio se oko god. 1482. u gradu Kamičcu na Krki u Dalmaciji. Stupio je u red Pavlina i postigao visoku karijeru do stupnja kardinala. Njegov život je vezan uz dvorske spletke između kralja Ferdinanda Habsburga i Ivana Zapolje i to ga je stajalo života, 17.XII.1551. Tijelo mu je sahranjeno u grobnici uz Ivana Hunjada u Đula Fehervaru.

Juraj rodom iz Baga, svećenik. Bio je javni notar u Bagu oko 1495. godine. Pisao je hrvatskim jezikom i pismom glagoljicom.

Juraj Dalmatin, izučio za tiskara u Veneciji (1482) s Blažom Baromićem iz Vrbnika, čija je zasluga, što su se poslije istakli u hrvatskim glagoljskim tiskarama.

Juraj Dragišić (Georgius Benignus Argentinensis de Salviatis – 1450-1520) bio je uz najistaknutije ličnosti svoga doba (na pr. Pico de Mirandola) članom fiorentinske akademije – Accademia Plethonica in Firenze.

Đuro Polesnički (od Polesnika), postao je 1516. godine biskup bosanski. Slave ga kao vrlo učena čovjeka od čelik značaja. Poginuo je u Mohačkoj bitci 29.VIII.1526.

Juraj Daničić, rodio se u Senju 1521. od uskočkih roditelja. Kao 18-godišnji mladić pođe s ocem u vojnu na Turke, u kojoj je otac tragično poginuo. Kad se mladi Daničić povratio u Senj izabraše ga uskoci svojim glavnim vojvodom na mjesto njegova pokojnog oca. U toj ga časti potvrdi i kralj Ferdinand I. Otad se Daničić proslavi kao junak i vojvoda udarajući na Turke  i  Mlečane. Bio je strah i trepet Turaka. Godine 1580. skoro je pao u tursko robstvo, i to ga sklone, da je pošao u Rim pokloniti se papi Grguru XIII. koji ga nadari s 2500 škuda. Kao junaka nagradi ga 1570. nadvojvoda Karlo II. viteštvom, a 1583. darova mu car dragu Žrnovicu pod Ledenicama. Godine 1587. dobije i plemstvo. Zadnje junaštvo izvede 1595. godine, kad je u senjskim planinama potukao zvorničkog bega Safera i oteo mu golemi plijen i veliki broj zarobljenih kršćana. Umro je u Senju 1599. i pokopan u crkvi Svetog Franje.

Juraj Drašković (1525-1587) - biskup zagrebački, kardinal Rimske crkve i ban hrvatski, vlada zajedno s Franjom Frankopanom Slunjskim. Juraj Drašković ima za Hrvatsku brojne zasluge, a jedna od njih za koju se znade, ali ju se premalo vrednuje jest osnutak  sjemeništa s humanističkom školom u Zagrebu (1578),  u čemu je klica Isusovačkog kolegija – akademije (1633), kojoj car Leopold I. – Poveljom od 23. rujna 1669. pripisuje prava sveučilišta, iz kojeg se “per aspera ad astra” stvara 1874. moderno Sveučilište u Zagrebu, kojemu također kumuje jedan imenjak – Juraj:

Josip – Juraj Strossmayer, koji ima kao biskup đakovački brojnih zasluga za ekumenu kršćana, za kulturu, umjetnost i znanost u Hrvata. Utemeljitelj je Akademije znanosti i umjetnosti i moderne galerije u Zagrebu. Vodio je važnu ulogu na I. Vatikanskom koncilu 1869-1870.

Vratimo se natrag na približno kronološki redoslijed.

Juraj Frankopan II – Slunjski (oko 1500 – 1553).  Bio  je domaćin i suorganizator Cetinskog sabora (1.1.1527), koji je imao zadatak priznati Habsburge svojim vladarima i učvrstiti obranu Hrvatske i njenog zaleđa od turskog osvajanja. Cetinski sabor je pojačanje hrvatskog opredjeljenja za Europu. Hrvatska je stoljećima branila Europu, u čemu joj nema ravne europske nacije i države. Mi ne znamo tu ulogu dovoljno povijesno valorizirati u svoju čast, slavu i korist.

Đuro Husti – Huszti. Bio je rodom iz Rasinja. O njegovoj mladosti i nauku znamo samo, da je učio u Pečuhu i da je bio visoko klasički obrazovan. Kad se Turci vraćahu od bezuspješne posade grada Kisega godine 1532. te pljačkahu po Hrvatskoj zarobiše ga negdje i odvedoše u Carigrad. Najprije je bio sužanj i uspije mu pobjeći do Smedereva, gdje ga Turci odkriju i vrate natrag pod još stroži režim. Zatim ga dodijele pod pazku jednom Arapu, s kojime je proputovao gotovo čitavo Tursko carstvo na Istoku i Jugu. U Egiptu je razgledao svih 6 piramida. Preko Kiosa dođe u  Mesinu i Napulj pa dalje u Genovu i Rim, gdje je bio gostom Pavla Zondina. Preko Ankone stigne u Rijeku i odtuda preko Metlike u Zagreb. Iz Zagreba je otišao u Požun. Napisao je “Putopis” 1566. godine, kojeg je priposlao kralju i protonatoru  hrvatskog kraljevstva Mihajlu Ravenskomu. Dalje mu se gubi svaki trag. Njegov je Putopis izvrsno vrelo za proučavanje krajeva, kojima je prolazio.

Juraj Lenković od  Podbrežja, rodio se u Otočcu na Krki. Posvetio se vojničkoj službi. Već 1578. postao je kapetan Senjskih uskoka., gdje je ostao do 1593. Od tada do svoje smrti 6.VI.1601. bio je general Karlovačke i Primorske krajine. Istakao se je ratobornošću protiv Turaka na raznim hrvatskim bojišnicama. Bio je oženjen sa Suzanom, kćeri kneza Jurja Zrinskoga.

Juraj Cvečić, rodom iz Pazina.Učio je godine 1552. u  Wittenbergu na sveučilištu teologiju. Postao je svećenikom u Istri. Kao pristalica protestantizma napustio 1561. Istru te pođe u Urach za slovoslagara i prevoditelja na hrvatski glagoljicom. Tamo je ostao do 1562. Surađivao je kod “Drugog dijela novog testamenta” (glagoljicom) te je kod prijevoda cijele biblije ispoređivao prijevod s talijanskim tekstom. Godine 1563. povratio se je Cvečić po poslu hrvatske tiskare u Istru, ali je i dalje za nju radio i prevodio sve do 1565. godine, kad se je upisao u Padovi na sveučilište, a poslije nauka postao je propovjednikom u Senožeću na Krasu. Posljednji put spominje se 1581. u Idriji.

Juraj Lukšić, hrvatski plemić  iz Bruvna. Poginuo je slavno uz Nikolu Zrinskoga u Sigetu 1566. godine.

Juraj Juričić, rodio se u Vinodolu, gdje je bio svećenik te rano prešao na protestantizam. Godine 1547.  propovijedao je u Kamniku i u Ljubljani novu vjeru, dok nije 1561. otuda protjeran. Odlazi u Urach u hrvatsku protestantsku tiskaru kao prevoditelj. Tu je radio do jeseni 1563. te je sudjelovao kod prijevoda “Prodike od tuče”, “Drugog dijela Novog testamenta” (glagoljicom i ćirilicom) i “Crikvenog ordinalca”.  Znao je slovenski pa je izdao “Ene duhovne peisnni”. Vrativši se u Kamnik (1565)  bio je u Ljubljani propovjednikom do svoje smrti 26. X. 1578. Kad se je radilo o izdavanju cijele biblije na hrvatskom jeziku uz pomoć ispoređivanja s raznojezičnim prijevodima  biblija, bude određeno da će Juručić ispoređivati prijevod s češkim i poljskim tekstom

Juraj Badovinić – bio je 1567. svećenik u Bermu u Istri, a 1559. nalazimo ga kao svećenika i javnog notara u istarskom Humu.

Juraj Zrinski, sin sigetskog junaka Nikole Zrinskoga, osnovao je tiskaru u Nedelišću, koju 1586. premješta u Varaždin, gdje je među ostalima tiskano djelo Postila zagrebačkog kanonika Antuna Vramca.

Đuro grof Zrinski sin Jurja i druge njegove supruge Sofije. Rodio se zacijelo u Čakovcu 1598. Poput svojih pređa posvetio se i on vojničkom životu i vojevao je na Turke oko Zrina i Kaniže. 1622. postao je ban Hrvatske. 1626. vojevao je s 1200 Hrvata u Tridesetgodišnjem ratu. Nije se slagao s Wallensteinom, kritizirajući njegove slabosti i navodno ga je ovaj iz osvete otrovao. Bolestan se je sklonuo u Požun, gdje je umro  18.XII.1626. Tijelo mu je sahranjeno u obiteljskoj grobnici u Čakovcu.

Juraj pl. Vrenić, rodio se oko 1597. u Zagrebu, gdje je svršio početne nauke, filozofiju u Grazu, a zatim bio notar kod Ugarsko-hrvatske komore u Požunu. Obavljao je razne visoke dužnosti u hrvatsko-ugarskim odnosima. Dobio je naslov kraljevskog dvorjanika. Godine 1657. je sudac zagrebački i rektor bratovštine “Tijela gospodnjeva”. Još 1636. sačinio je oporuku, kojom svoju imovinu stavlja u Zakladu za svrhu naobrazbe Hrvata, koji će polaziti više škole. Umro je 15.I.1658. i pokopan u Crkvi sv. Marka u Zagrebu.

Juraj Malčin, svećenik. Javni notar u Novom Vinodolu oko godine 1598. Svoje notarske knjige i isprave pisao je hrvatskim jezikom – glagoljskim pismom.

Juraj Jurinčić – svećenik. Bio je javni notar i župnik u Dolini u Istri početkom XVII. stoljeća. Od njega potječu glagoljski pisane matice krštenih iz Doline (1605-1617). Svoje notarske knjige i isprave pisao je hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom.

Juraj Habdelić (1609-1675) Tridentski koncil (1545-1563) označio je veliko razdoblje unutarnjeg premišljanja u Katoličkoj crkvi trežeći “reformatio in capite et in membris”. Njegovi zaključci su posebno oživjeli među Hrvatima kao posljednjoj brani prema Istoku u osmanlijskoj najezdi, koja se sručila na Zapad. U tom se razdoblju osobito razvija misionarska djelatnost isusovačkog reda. Ovdje se zadržavamo samo na Jurju Habdeliću jer je riječ o značajnim Jurjima u hrvatskoj povijesti. Uz brojne njemu slične u zagrebačkoj, sjevernohrvatskoj sredini napose se isticao Juraj Habdelić, inače rektor Isusovačkog kolegija u Zagrebu i pisac nekoliko zapaženih moralno-filozofskih djela. Evo naslova od dva njegova djela: Pervi otcza  naszega Adama greh… i Zerczalo Marianszko. Zrcalo Mariansko je crkvena moralka i još više svjetovna knjiga, koja govori o svetosti, o potrebi moralnog vladanja po razumu i pameti, o bogatima i siromasima, o tjelesnom i duhovnom zdravlju, o ljepoti, o jakosti, o pogibelji od oholosti i opačine kao i o dobrom i o poštenom glasu…Spomen zaslužuje Habdelićev hrvatski rječnik naslovljen kao Dictionar ili Rechi Szlovenszke svexega ukup zebrane…

Juraj Križanić, rođen je u Obrhu blizu Karlovca 1618. Nakon svih školovanja u Zagrebu (isusovačka gimnazija), u Grazu (filozofija) i u Bologni (teologija) i doktorata (1642) uputio je Kongregaciji De propaganda fide svoju Promemoriju, u kojoj zagovara nastojanje  oko unije Rimske  crkve i Ruske pravoslavne crkve. S tom idejom odlazi u Rusiju, ali ne nalazi razumijevanje za to ekumensko djelo za zbližavanje istočnih i zapadnih kršćana i biva zatočen u Sibiru. Križanić je bio svećenik i svestrano izobražen učenjak. Napisao je brojna djela, od kojih evo barem dva: Politika ili razgovori ob vladatelstvu. To je prvi spomenik ruske  povijesne misli, koji daje ključ za proučavanje društvenih i gospodarskih problema u Rusiji toga doba. Na povratku iz Sibira 1677. zadržao se u Wilni u dominikanskom samostanu i napisao djelo Historia de Sibiria.  Poginuo je 1683. u borbi s Turcima, koji su obsjedali Beč.

Juraj Frankopan  – knez krčki, modruški i tržački. Rodio se oko 1620. (možda u Bosiljevu) od oca kneza Vuka Frankopana. Kao kapetan slunjski i tounjski te žu,berački bio je vrhovni kapetan karlovačkih konjanika. Vojevao je u tridesetgodišnjem ratu uz svoga šurjaka Petra Zrinskoga po Češkoj i Njemačkoj. Godine 1654. potuče Turke kod Popovca, a 1656. kod Križanić Turnja, gdje je zarobio više turskih poglavica, ali i sam bude ranjen. Kako Đuro Ratkaj piše, knez Juraj Frankopan se bavio slikarstvom, kiparstvom, glazbom i graditeljstvom, napose vojnim. Umro je 17. II. 1661. u Karlovcu, a pokopan je u Crkvi svete Katarine u Zagrebu.

Juraj Plemić od Otoka (Mekušje – Karlovac), odvjetnik modruške porodice Oštriharića, koja se već u XV. stoljeću spominje u službi knezova Frankopana te se pod imenom Plemića naselila u Otok (danas Mekušje u Karlovcu). Već 1682. bio je protonator Kraljevstva hrvatskoga, a kasnije i “exactor” Kraljevine. Istakao se  je  svojim znatnim i oštroumnim radom oko uređenja pragmatične sankcije (1712). Umro je početkom 1713.

Juraj – Đuro Baglivi iz Dubrovnika (1668-1707) – slovi kao najznamenitiji liječnik svjetskog glasa rođen na hrvatskom tlu. Juraj je učio medicinu u Napulju, a dovršio u Padovi i Bologni, gdje je postigao i čast doktora. Nastanio se  1692. u Rimu, gdje je postao profesor anatomije, a godine 1701. profesor teoretske medicine na rimskom arhiliceju (papinskoj visokoj školi, tadašnjem sveučilištu) poznatom pod imenom “Sapienza”. Kao izvrstan liječnik, liječio je među ostalima papu Inocenta XII. i Klementa XII. Proslavio se u prvom redu kao kliničar, praktični liječnik, ali je bio i izvrstan teoretičar i eksperimentator. Napisao je brojna medicinska djela, od kojih pojedina ni danas nisu zastarjela. Bio je član mnogih znanstvenih akademija. U Akedemiji “Arcadia” u rimu nosio je ime Epidauro Pirzense kako bi se naglasilo njegovo podrijetlo iz Dubrovnika.

Juraj – Đuro Branjug (1677-1748)  Školovan u Zagrebu, u Beču (filozofiju) i u Bologni (teologiju). Bio je župnik u Zlataru, kanonik u Zagrebu i 1728. postao biskup zagrebački. Za biskupiju ima velike zasluge. Utemeljio je dvije nove župe, sagradio više novih crkava i oltara, brinuo se za svećenstvo i red u crkvi…

Juraj Mulih - Isusovac, književnik. Rodio se 30.IV.1694. u Hrašću (Turopolje). Umro je na glasu svetosti u Zagrebu 31.XII.1753. Misionario je po hrvatskim krajevima u Ugarskoj. U zimi je pisao asketska djela. On je najplodniji hrvatski kajkavski pisac XVIII. stoljeća. Uspješno je obraćao heretike na kršćanstvo. Bio je blag i ponizan. Napisao je svu silu djela, a među njima: “Pobožnost za vse hasnovita k svetom Ferencu X.” (Zagreb 1739), “Zrcalo pravedno” (Zagreb 1742),  “Posel apostolski” (Zagreb 1742),  “Škola Kristuševa” (Zagreb 1744),  ”Pobožne i navučene popevke” (Zagreb 1764), “Zakon bratimstva i zavjetak čudnoga žitka dveh  bobožnih hižnih tovarušev sv. Izidora i Marice” (Zagreb 1746), “Hrana nebeska” (Zagreb 1784), “Duhovne jačke” (Đur 1750).

Juraj – Đuro Marcelović, rodio se 7.IV. 1701. u Zagrebu. Starinom iz Dubičke krajine. Pitomac zagrebačkog sjemeništa te je 1716. primljen u Bečki kolegij, a 1720. završio teologiju.. Bio je župnik i kanonik u Hrvatskoj i rektor Bolonjskog zavoda. Vrativši se u Zagreb obnaša razne kaptolske časti i službe. Godine 1737. bio je dekan. Sastavio je “Synopsis diplomatum” do godine 1500. Umro je u Beču na liječenju 1741.

Juraj Ožegović, rodio se ispod Kalnika 1737. Školovanjem u Zagrebu i u Beću postao je svećenik. Službovao je kao vicearhiđakon u Gradecu kraj Križevaca. Umro je kao plješivički župnik 20.XI.1829. Napisao je “Praecibus misericordiae opera 3Francisci Thauszi”.

Juraj Antun Hiđa dr. – liječnik. Rodio se 7.II. 1752. u Dubrovniku. Školovan u Dubrovniku i u Bologni (filozofiju i medicinu). Služovao po bolnicama u Firenzi, Rimu i Napulju te stekavši mnogo znanja vratio se u Dubrovnik, gdje je slovio kao izvrstan liječnik. Glasoviti je prevoditelj s latinskog i grčkog i pisao je vlastite pjesme – poslanice: “Ivanu Salatiću”, “Gospodinu Pyerku Sorgu” te “Pjesan Minčeti” tvrđavi dubrovačkoj. U toj pjesmi, ispjevanoj 1808. uzdiše za starom slobodom (pjesma naperena protiv Napoleona I). Preveo je elegije Katula, Tibula, Propercija te Vergilovu Aeneidu.

Juraj Jures - svećenik Zagrebačke biskupije. Napisao je “Pet kamenov praće Davidove” (Zagreb 1764).

Jure Milčetić – javni notar u Dubašnici na Krku oko 1782-1797. Svoje notarske knjige i isprave pisao je hrvatskim jezikom i pismom glagoljicom.

Juraj Antun Belić-Ligatić, župnik u Cvitoviću, Brinju, napokon u miru u Bribiru. Bio je vojni kapelan koncem 18. stoljeća. Napisao je Dva razgovora: I. Od štimi i uzvišenosti stališa vojničkoga”, i II. “Od osobite virnosti, koju vojnik svojemu kralju dužan je izkazati” (Alexandria 1795). Još je napisao veliko djelo: “Kratko ispisanje pomamne  i krvoločne Francuzov smutnje…” (Rukopis 1824). Prema Rudolfu Strohalu, srednjoškolskom ravnatelju u Zagrebu.

Juraj Drašković, grof trakošćanski, brat “ilirskog” prvaka Janka. Rodio se u Petrinji 4.VIII. 1773. i školovao se u Varaždinu, Grazu i Beču, a 1790. oprobao je 5 godina vojnički život i nakon toga se posvetio gospodarstvu. Imao je brojnu obitelj. Od sinova najpoznatiji su mu Aleksandar, prvak unionističke stranke u Hrvatskoj i Ivan Nepomuk, svećenik i narodni mecena. Juraj prožet slobodoumnim, demokratsko-revolucionarnim idejama, ozlovoljen Meternichovom politikom ostavlja 1836. godine zauvijek domovinu i preseli se u Švicarsku, gdje je živio  u kupljenom dvorcu Schrofen, općina Kurzrickenbach kod Kreuzlingena na Bodenskom jezeru. Juraj je naslijedio u novoj domovini dva imanja, kojima je gosdpodario dugi niz godina. Govorio je više jezika i bio literarno i politički nadaren čovjek. Družio se s naprednim ljudima svoga doba i izdaje tečajem 8 godina po jedan svezak svoje publikacije “Freimütige Gedanken aus der Schweiz”. Umro je 1849

Prigodom dolaska u Švicarsku posvetio joj je (na njemačkom) ove stihove:

 

Pozdrav tebi zemljo slobode             Ti mi možeš sve opet dati,

U svoje me krilo uzmi,                      Što mi tiran je oteo,

Da ja svoje zaboravim muke             Moje nade i radosti,

I svojih milih udes tmurni.                U koj’ sam nekoć vjerovao.

 

Godine 1876. su njegovi potomci preselili u Zürich. Posljednji potomak, Jurjev praunuk Ivan (1876-1971) umro je u Zürichu i bio sam mu na pogrebu.

Iako je Juraj pripadao povlaštenoj plemićkoj klasi, zastupao je društvene promjene i pisao: “Slobodno misliti, slobodno djelovati – to je bio u svako doba glavni cilj ljudi i naroda, koji su sami sebe spoznavali, pa će  to i ostati. U slobodnom mišljenju čovjek doživljava svoje dostojanstvo… Slobodno djelovanje je uvjet svakog napretka u životu. Ova težnja ljudska poprima od vremena do vremena druge oblike, kako se sve pomlađuje u vječnoj mijeni. Narodi žele svoj život sami uređivati i njime vladati. Narodi su spoznali da su oni, koji su sebi dosada prisvajali pravo da vode i uređuju stvari svijeta, te stvari loše uređivali i upravljali. Oni odsada ne će da to bude po hirovima pojedinaca, nego upravlja i ne sudi u isključivom interesu stanovitih klasa, nego u interesu cjeline, da se radosti života uživaju po zasluzi, da budu rad i vrlina nagrađivani.”

Juraj – Đuro Ban, rodio se u Perastu, bio je svećenik. Umro je 1776. Za života pisao je pjesme  u prosvjetiteljskom duhu. Preveo je s talijanskoga Metastasijevog “Temistokla”.

            Đuro Rukavina Vidovgradski, rodio se u Trnovcu u Lici 20.III.1777. Ratovao je uspješno i hrabro po svima europskim bojišnicama za Austriju. Po završetku ratova protiv Francuza vratio se u Hrvatsku. Kod Kladuše porazio je 1835. tursku vojsku od 12.000 momaka. Zapovijednik je Temišvarske tvrđave u vrijeme Jelačićevih ratova protiv Mađara. Tu je i umro 9.IX.1849.

            Juraj Haulik – kardinal, prvi nadbiskup zagrebački. Rodio se 20.IV.1788. u Trnavi (Slovačka) Umro 11.V.1869. u Zagrebu. Gimnaziju i filozofiju učio u Trnavi i Ostrogonum, teologiju u bečkom Pazmaneumu, doktor teologije u Pešti 1820. Nakon službovanja po raznim mjetima i ulogama postaje 1831. dvorski savjetnik ugarsko-hrvatske dvorske kancelarije u Beču, a godine 1832.  veliki prepošt zagrebačkog Kaptola i prior vranski. 8.V.1837.  postaje zagrebački biskup, u kojoj ulozi je 7.I.1838. svečano ustoličen u Zagrebu. Bulom “Ubi primum placuit” dignuta je zagrebačka biskupija na nadbiskupiju, a Juraj Haulik  8.V.1853. po nunciju ustoličen kao prvi hrvatski metropolit u Zagrebu. Ubrzo (19.III.1857) postao je kardinal. Bio je veliki mecena naroda, podupiratelj znanosti i umjetnosti. Uz brojne zasluge za Crkvu i narod, istaknuta je zasluga, što je u Zagreb i u Hrvatsku doveo milosrdne sestre i sagradio im samostan i crkvu. Godine 1841. utemeljio je “Hrvatsko gospodarsko društvo”, kojem je bio predsjednik. Pomagao je sve hrvatske institucije: Maticu hrvatsku, Akademiju, Sveučilište, Jeronimsko društvo… U Maksimiru je izgradio kapelicu Svetog Jurja i kupio kip Svetog Jurja od bečkog umjetnika Fernkorna, koji je izgradio i kip bana Josipa Jelačića. Napisao je 7 svezaka propovijedi. Tiskao je anonimno brošure “Zur italienischen Frage” i “Oesterreich der Konkordaten Staat.”

Đuro pl. Križanić – prelat i kanonik. Rodio se 19.IX.1792. u Mekušju – Karlovac. Umro 8.XI.1885. u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu, zaređen 1815. Službovao po raznim župama u okolici Zagreba. Utemeljio je dvije Zaklade za đake i udovice. i oporučno zaklade za podporu crkve i klera gornjeg Zagorja.

Đuro Jelačić – grof bužimski, brat hrvatskog bana Josipa Jelačića. Rodio se 25.V.1805. u Zagrebu. Završio vojne nauke u bečkom “Teresianumu” i službovao najviše na Hrvatskoj krajini. Kao vrstan časnik postao je 1848. pukovnik u Glini, gdje je zamijenio svoga brata Josipa, kad je ovaj postao ban. Sudjeluje u mnogim ratovima. Najviše se proslavio, kad je u Italiji na juriš zauzeo Peschieru i Bresciu. Kroz vojne uspjehe dostigao je čast podmaršala i za bana Josipa Šokčevića  Đuro Jelačić postaje podkapetan sve hrvatske vojske, dakle prvi do bana, koji je u ulozi kapetana. Punih 40 bio je Đuro Jelačić predsjednik Hrvatsko-Slavonskog gospodarskog društva.

Đuro Pavelić – vitez, podmaršal, rodio se 1811. u Trnovcu u Lici. Istakao se hrabrošću u mnogim bitkama braneći Hrvatsku i drugdje. Umro je u Beću 1888.

Juraj Tordinac, svećenik, pisac. Rodio se 17.IV.1813. u Đakovu. Desna je ruka biskupu Josipu Jurju Strossmayeru u svima njegovim aktivnostima. Napredovao je u svećeničkoj karieri i 1865. postao rektor sjemeništa. Kao pristaša Ilirskog pokreta pisao je pjesme za Gajevu “Danicu”., u kojoj objavi 1838. pjesmu “Moja domovina”, koja je postala popularna u cijeloj Hrvatskoj. Umro je 15.VI.1893. u Đakovu.

Đuro Pulić,  svećenik, rodoljub.Rodio se 14.XII.1816. u Dubrovniku. U Dubrovniku je zasnovao dvije knjižnice. Sudjelovao je kod povijesnog dijela “Reichs und Länderkunde des Kaiserthumes. Najodlučniji je borac za hrvatsku narodnost. Napisao je mnogo pjesama i napisa. Njegova “Nova teodiceja” nagrađena je od poliglotske akademije u Parizu. Umro je 24.V.1883. u Rimu.

ĐuroJuraj Crnadak, rodio se 1820. u Jasenovcu. Pomagao je rodoljubna društva i biran u odbor Matice hrvatske, suosnivač “Croatie” i član odbora za gradnju hrvatskih <željeznica. Bio je jedan od prvih naših stručnjaka na komercijalnom polju. Umro je u Zagrebu 1908.

Jure Horvat - rodio se 23.III. 1830.  na Vedešini u Šopronskoj županiji. Za hrvatski narod u Ugarskoj  stekao velikih zasluga kao učitelj i hrvatski djelatnik. Izdavao je  hrvatski kršćanski kalendar, u kojem je skoro sve sam pisao. Umro je 25.VI.1871.

Juraj Josip dr. Posilović, nadbiskup zagrebački. Rodio se  u Ivaniću 24.IV.1834. Umro 26.IV.1914. u Zagrebu. Poslije mature poslao ga je nadbiskup Juraj Haulik u Pazmaneum, gdje je završio teologiju. i godine 1858. zaređen  za člane Augustineuma. Doktor teologije u Beču (1861). Iste godine postaje nastojnik nauka u zagrebačkom sjemeništu, profesor biblijskih nauka i crkvenog prava, prisjednik duhovnog stola i urednik “Katoličkog lista”. Bio je jedan od pokretača “Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronim” u Zagrebu, njegov odbornik i bilježnik od postanka  do 1876.. Godine 1874. postaje redovni profesor bogoslovije i prvi dekan fakulteta u sustavu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. 23.III.1876. postaje biskup Senjsko-Modruške ili Krbavske biskupije, 8.VII. 1894. ustoličen je za nadbiskupa zagrebačkog. Uveo je duhovne vježbe klera, a za puk mnoge misije. Sagradio je u Zagrebu samostan i crkvu Isusovaca. Kao biskup Senjsko-Modruški proveo je upotrebu glagoljicve. Ostavio je iza sebe bogatu oporuku. Umro je u Zagrebu 30.V.1914.

Juraj Kolombatović, rodio se u Splitu 8.XII. 1834. Školovao se u Splitu, Zadru, Veneciji i Padovi. Objavio oko 30 stručnih radova na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Uz svoje polihistorsko znanje bio je vrstan ihtiolog (ribozoolog…). Surađivao muzejima u Rimu, , Veneciji, Palermu, Zagrebu i s Kraljevskom akademijom u Beču

Đuro Deželić – gradski vijećnik u Zagrebu i književnik. Rodio se 25. III. 1838. u Zagrebu. Umro je 28.X.1907. u Zagrebu. Još kao đak u Zagrebu utemeljio je  “Društvo mladih rodoljuba” za obranu protiv germanizacije. Izdaje list “Smilje”.  Godine 1856. po želji roditelja stupi u sjemenište. Tu nastavlja domoljubni rad kroz list “Bosiljak” i šaljivi list “Porkulab”. Ovime započinje svoj književni rad i istovremeno piše za sve ondašnje novine i časopise. Od 1861-1907. izdaje hrvatski kalendar “Dragoljub” i istoimeni časopis. Od 1862. studira pravo i po završetku postaje bilježnik u Županiji zagrebačkoj. Urednik je brojnih publikacija: “Narodnih Novina”, “Općinara”, “Vijenca” i “Domobrana”... Odbornik je u brojnim društvima svoga vremena. Pomagao je gradnju turističke kuće na Sljemenu… Među njegovim književnim djelima najpoznatija su: “Zulejka”, “Medvedgradski duh”, “Surka”, “Burzanci”  i filozofske rasprave: “Duša”, “San”, “Hrvatska narodnost”…

            Đuro Deželić je utemeljitelj hrvatskog vatrogastva i prvi predsjednik Saveza hrvatskih vatrogasnih društava. I u politici je igrao znatnu ulogu kao domoljubni Hrvat, a u privatnom životu i u karitativnom radu bio je uzor uzorima.

            Juraj dr. Žerjavić (1842-1904), svećenik, pisac, dobrotvor. Kao svećenik službovao je u Zlataru, Mariji Bistrici i Zagrebu. Pravaš-političar, saborski zastupnik, djeluje protiv Khuena Hedervarya. Izdao je knjigu “Čovjek-majmun” apologetskog sadržaja. Oko njega su se okupljali pravaši. Ostavio je oporučno Matici hrvatskoj svoje imanje. On je rjrčju i djelom budio Hrvate  na novi život.

Đuro dr. Kontak – odvjetnik. Rodio se 1843. u Zagrebu. Nakon školovanja i studija Prava u Zagrebu, radi doktorat u Grazu. Zaposlen u Zagrebu. Oduševljeni je rodoljub. 1862. osnovao je “Kolo” u Zagrebu i u njemu bio prvi među aktivnim pjevačima. Bio je prijatelj prirodoslovnih znanosti i kao takav pokretač je “Hrvatskog naravoslovnog društva” u Zagrebu. Njegov unuk Drago Kontak jedan je od suosnivača Ogranka Matice Hrvatske u Baselu (1967).

Đuro dr. Pilar, rodio se 23.IV.1846. u Brodu na Savi, gdje je započeo školu, nastavio u Zagrebu i završio u Bruxellesu (doktorat filozofije) i u Parizu – na Sorboni i Ecole des mines i ecole du Chimie au jardin des plantes. Za prusko-francuskog rata vratio se u Hrvatsku i postao pristav mineraloškog i geološkog odjela naravoslovnog muzeja. Tu je započeo svoj rada kao naš prvi geološki stručnjak i kao takav postao 1875. sveučilišni profesor. Bio je rektor dva puta, član zagrebačke Akademije znanosti i umjetnosti i član mnogih znanstvenih institucija u svijetu. Govorio je mnogo jezika – sve slavenske te engleski, francuski, njemački  i talijanski. Od brojnih radova, najvažniji su mu:  ”Flora fossilis Susedana”“Geografske koordinate Dalmacije, Hrvatske i Slavonije” pa opće poznata u cijelom znanstvenom svijetu: Grundzüge der Abyssodynamik (Zagreb 1881).Umro je 19.V.1893.

Đuro pl. Tomičić, rodio se 30.X.1843. u Ričicama u Lici. Završivši vojnu akademiju postao je poručnik i istakao se u ratu protiv Prusa. Privremeno napušta vojničko zvanje i pridružuje se Ilirskom pokretu u Zagrebu. Nakon kraćeg vremena se reaktivira i postaje častnik Hrvatskog domobranstva. Tu je napravio karieru do podmaršala. Službovao je u Zadru, gdje je postao vrlo omiljen u narodu. Godine 1903. stupi u mirovinu i nastani se u Zagrebu, gdje djeluje u svima političkim i kulturnim podhvatima onog doba. Godine 1906. postaje u Gospiću narodni zastupnik i rad mu je bio ispunjen istaknutom skrbi za uži rodni kraj i za ostvarenje ličko-dalmatinske željeznice. Umro je u Beču 18.VIII.1916.

Đuro – Juraj Čanić, podmaršal i dobrotvor. Rodio se u Kaniži kraj Gospića 2. XII. 1849. Završio nauke u vojno tehničkoj akademiji i postao poručnik. Sudjeluje u ratu za oslobođenje Bosne i Hercegovine od Turaka 1878. Iza toga službuje u Zagrebu i u Beču. 1893. postaje pukovnik i dodijeljuje ga se za domobranskog zapovjednika 83. brigade. Sljedeće godine postaje general i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Godine 1901. imenovan je podmaršalom. Godine 1903. umirovljen radi sukoba s Khuenom Hedervaryem, kojemu nije dao domobranske trupe protiv tadašnjih demonstracija u Zagrebu. Kao vojnik stekao je mnoga odlikovanja, a istakao se je i kao Hrvat. On je uveo u hrvatskom domobranstvu bezuvjetno poznavanje hrvatskog jezika, što bijaše upereno protiv Mađara, koji su u hrvatskim domobranskim jedinicama kao častnici služili. Pomagao je hrvatska prosvjetna i dobrotvorna društva. Oporučno je ostavio sav svoj imetak kulturnim i humanitarnim svrhama hrvatskog naroda. Godine 1905. napisao je djelo: “Misli o izobrazbi pješačtva”, koje je pobudilo pažnju u najvišim  vojničkim krugovima. Umro je u Beču 2.I.1911.

Juraj dr. Vrbanić, rodio se 23.IV.1859. godine, gdje je svršio sve škole i postao doktor prava. Godine 1887. dobio je “veniam legendi” kao docent narodnog gospodarstva na Zagrebačkom sveučilištu, kasnije profesor. Slovi kao istaknuti hrvatski gospodarstvenik pa je u toj ulozi napisao mnogo članaka iz narodne gospodarske struke u raznim časopisima. Zasebno je izdao: “Što je to novac”, “Mjenično pravo”, “Trgovačko zakonoslovlje”, “Upute za obrtničke propise”, “Stanbeno pitanje”,  “Kratka uputa u narodno gospodarstvo”, “Ćekovno pravo”, “O novcu i vjeresiji”, “O gospodarstvu i gospodarskom napretku pojedinaca i naroda”, itd. Danas je napose aktualan, kad nam je gospodarstvo u općoj krizi.

Juraj Turić, profesor, pisac. Rodio se 3.IV.1863. u Gospiću. Školovan u Gospiću i Petrinji do zvanja učitelja. Kraće vrijeme učiteljuje u Lici, zatim odlazi na studij u Jenu te postaje professor. Službuje u Sarajevu, Petrinji i Zagrebu. Mnogo je pisao u “Hrvatskoj vili”, u “Vijencu”, u “Prosvjeti”, u “Lovoru” i drugdje. Evo nekoliko njegovih naslova: “Malići”, “Sveti Mato”, “Pod kabanicom” (Hrvatska vila), “Darovi svijeta” (roman u Domu i Svijetu), “Krivi akordi”, “Iz Njemačke”, “Čovjek s pogrješkama”, , “Igra životom<”... Za mladež je napisao: “Znameniti Hrvati”.

Juraj Tomljenović, povjesničar, rodio se 1869. u Bužimu kraj Gospića. Nakon mature u Gospiću studira u Zagrebu i postaje povjesničar. Pun domoljubnog zanosa posvetio se hrvatskoj povijesti i napisao brojna djela: O Uroti Zrinsko-Frankopanskoj (doktorska disertacija). Od vodećih djela za istaknuti je: “U našoj domovini prije trista godina” i “Katarina Zrinska, banica hrvatska”. Umro je  početkom kolovoza 1893.

Juraj dr. Majcen, sveučilišni profesor i matematičar. Rodio se 18.I.1875. u Zagrebu, gdje je i umro 1.II.1924. Školovanje je završio u Zagrebu i u Beču. Kao sveučilišni profesor napisao je za studente “Analitičku geometriju”  (1909) i “Deskriptivnu geometriju”. Objavio je preko 70 radnja u “Radu” i “Nastavničkom vjesniku”. Bio je član i dužnostnik zagrebačke Akademije znanosti i umjetnosti.

Juraj Kocijanić, rodio se u Samoboru 22.IV.1882.  Školovanjem postao svećenik. Službovao u Dubovcu kraj Karlovca i u Bjelovaru. U Karlovcu je osnovao  podružnicu “Saveza kršćanskih socijala”. Osnovao je Pučku knjižnicu u Samoboru.

Đuro – Juraj Arnold (1854-1941). Djed mu se doselio iz Švicarske  za vrijeme Napoleonove vlasti. Po završetku filozofije u Zagrebu, doktorirao je disertacijom Etika i povijest (1879). Postavši rektor Zagrebačkog sveučilišta održao je svoj nastupni govor pod naslovom Filozofija, prirodne nauke i socijalizam. Poslije se priklonio istaknutom katoličkom gledanju na svijet i napisao Monizam i kršćanstvo. Zastupao je jedinstvenost hrvatske narodne kulture i o tom napisao Jedinstvena hrvatska narodna kultura. Arnold je bio pjesnik i književnik. Pjesme mu je izdavala Matica hrvatska, u kojoj je bio odbornikom i predsjedniko. Bio je začasnim bratom Braće hrvatskog zmaja.

Juraj Carić, rodio se 1854. Nakon školovanja i službe postao direktor nautičke škole u Kotoru. Dugo vremena bio zastupnik u Dalmatinskom saboru.  Napisao: “Nešto o mjesečnim distancama” – nautičko-astronomska rasprava (1883),  “Slike pomorskog života” (1886), “Elementi matematičke geografije”…

            Juraj Ortner - svećenik i književnik. Rodio se 4.IV.1857. u Krapini. Umro 15.V. 1915. u Zagrebu. Školovanje je započeo u Krapini, nastavio i završio do svećeničkog zvanja u Zagrebu. Kao župnik službovao je po mjestima oko Zagreba: Kašini, Gradecu, Mariji Bistrici, Sesvetama i u Selima blizu Siska. Osim redovitog pisanja za “Katolički list” javlja se 1886. s “Ideal i zbilja”, “Država i kršćanski moral”, “Grijeh i zločin”... Dio članaka je objavio u knjizi: “Različiti članci” i “Dom i škola”. Pisao je i političke rasprave.

            Juraj Kapić, rodio se 24.XII. 1861. godine u Jasenicama u Dalmaciji.. Bio je učitelj u Splitu i Bristu.  Urednik je  “Pučkog lista”. Napisao je , među inim: “Mila Gojsalića poljička junakinja iz godine 1649.” (Split 1888), “Pučke pjesme” (Split 1895), a godune 1900. izdao je svoje zanimljiva putopise od Senjske Rijeke do Beča, Budimpešte i Zagreba, od Splita do Trsta  i preko u Italiju, te po Bosni i Hercegovini, “Rukovjet pjesama” itd. Odlikovao se čistim pravim pučkim načinom pisanja. “Milu Gojsalića…” skladao je Boris Papandopulo kao operu.

Jure Valečić, rodio se 1866. u Prigorju, u selu Purgarija. Bio je seljak, rodoljub i čitav život do smrti je živio od pluga i motike.

Kad su braća Radić poveli hrvatski seljački pokret i osnovali Hrvatsku seljačku stranku među prvim seljacima sljedbenicima i osnivačima stranke bio je seljak Jure Valečić. Bavio se seljačkim zadrugarstvom, koloniziranje Hrvata iz pasivnih krajeva u Slavoniju i Srijem. Tako se je i sam preselio iz Prigorja u Veliku Maslenjaču, u Daruvarskom kotaru.

Zbog vrijednog i požrtvovnog rada i napose zbog domoljublja i poštenja izabran je za podpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, koju je čast doživotno obnaša.

Juraj Dević, rodio se u Splitu 1869. Nakon školovanja postao glumac, naprije u Splitu zatim u Zagrebu.

Đuro dr. Körbler – sveučilišni profesor, pisac. Rodio se 6.VIII. 1873. u Vrhovcu kod Ozlja. Školovao se do sveučilišne diplome u Zagrebu. Godine 1903. postao je sveučilišni profesor za klasičnu filologiju. Bavio se proučavanjem grčke, latinske i starije hrvatske književnosti. Bio je član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Đuro dr. Basariček, rodio se 13. ožujka 1884. u Zagrebu u uglednoj hrvatskoj  obitelji. Školovan u Zagrebu do diplome i doktorata prava. Već kao mladi pravnik pristao je uz naprednjački pokret mladih i bio prvi tajnik organizacije. No, kad se raziđoše Lorković, Pribićević, Radić i Vilder, Đuro Basariček prišao je Stjepanu Radiću jer je Radić u Hrvatskoj poveo snažan seljački pokret. Ubrzo je postao desnom rukom Stjepanu Radiću.

Po selima je održavao sastanke, dijelio razne knjige i podučavao hrvatski seljački narod. Za službovanja u Brodu na Savi osnovao je “Narodnu Stražu” za odpor protiv mađarizacije. Za vrijeme I. svjetskog rata Đuro Basariček dovodi iz pasivnih krajeva 23.000 djece u Slavoniju i tako im je spasio život. U to vrijeme preuzima on “Ured za zaštitu ratne siročadi”.

Basariček je izvrstan organizator. Osniva: “Seljačku slogu”, “Seljačko žensko društvo”, “Hrvatskog Radišu” i “Prosvjetni savez”. Ime je dao “Narodnoj Zaštiti” i bio joj dušom. “Hrvatskog Radišu” oživio je etnografskom izložbom, osnovao je “Odbor za spas rođene grude”, koji je uz pomoć Zagreba nahranio bijedna hercegovačka, dalmatinska i zagorska sela. No najveća njegova zasluga jest njegov kolonizatorski rad; ona je preselio u bogatu Slavoniju na tisuće seljačkih obitelji iz pasivnih krajeva i tamo stvorio čitava hrvatska sela.

Dr. Đuro Basariček mnogo se bavio i književnim radom te je napisao brojne članke u “Domu”, “Božićnici” i Narodnoj Straži, koju je uređivao. Najvavažnija mu je knjiga “Konac jedne laži”. Radi neumornog rada za svoj narod, izabran je za narodnog zastupnika Hrvatske seljačke stranke, i kao takav ubijen je u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. zajedno s Radićima.

Juraj Cenkić, rođen i školovan u Zagrebu i Budimpešti, doktor bogoslovije. Cenkić zagovara u svojim pisanim radnjama poglaviti koedukaciju, u socijalno-političkim spisima formaciju političke stranke poglavito Starčevićeve bez konfesionalne baze, dok je na području crkvenog prava traktirao crkvene stvari i nacionalnu ekonomiju te svjetovno pravo.

Đuro – Juraj  dr. Kumičić, rodio se u Zagrebu 19.XII.1887. Sve škole i Pravo svršio je u Zagrebu i postao doktor prava. Služio je u Zagrebu i u Bosni. PoslijeI. svjetskog rata bio je kotarski predstojnik u Fojnici.Vraća se u Zagreb i bavi odvjetništvom i pisanjem u razne publikacije. Djeluje u društvu “Braće hrvatskog zmaja”. Napisao je jednu trilogiju u slavu 1000-godišnjice Hrvatske.

Đuro Sudeta, rodio se 10.IV.1903. u Staroj Ploščici kraj Bjelovara. Školom je postao učitelj, inače je istaknuti hrvatski pjesnik. Pjesme su mu pretežno religioznog sadržaja.

U novije vrijeme ima u Hrvata tako mnogo Juraja, da je nemoguće upuštati se i bilo kakovo izdvajanje najistaknutijih.

Sveti Juraj slovi kao neslužbeni zaštitnik Hrvata pa je to razlogom da imamo u svojoj povijesti tako mnogo istaknutih Juraja, od kojih sam veći broj ovdje spomenuo.

Nije na odmet spomenuti, da i drugi slavenski narodi svaki na svoj način štuju Svetoj Jurja. Naši susjedi Srbi vežu uz Svetog Đurđa svoje hajdukovanje i četnikovanje za oslobođenje od Turaka: “Đurđev danak  hajdučki (četnički) sastanak – Dmitrov danak hajdučki (četnički) rastakak. Nažalost, tu staru tradiciju motiviranu borbom za oslobođenje od Turaka, primjenjivali su Srbi u zadnja dva rata u svojim četničkim napadima na Hrvatsku i BiH s ciljem stvaranja Velike Srbije na tuđem prostoru, čime su uprljali slavu starih bojovnika za slobodu jer su prešli u okupatore.

U II. svjetskom ratu se je protiv velikosrpskih četnika hrabro i pobjedonosno borio zapovjednik Crne legije, hrvatski vitez Jure Francetić, jedan od prvih pouzdanika poglavnika NDH, dra Ante Pavelića.

 


             Vitez krilnik Jure Francetić                            Poglavnik Dr. Ante Pavelić

 

Danas je 10. Travanj, obljetnički dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, koju je proglasio, nakon Ustanka u Bjelovaru dr. Slavko Kvaternik i od 15. travnja preuzeo Dr. Ante Pavelić.

Komunistički režim velikosrpske Jugoslavije je demonizirao i sotonizirao sve hrvatsko, što je vodilo na bilo koji način državotvornoj emancipaciji hrvatskog naroda pa tako i 10. travanj 1941. Tome danu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a napose hrvatskoj vojski ustašama pripisali su sve najgore. U riječniku su izabrali najpogrdnije riječi i izraze, kojima su

izvrgavali ruglu i skandaliziranju Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ona je bila dobar pokušaj u lošim vremenima. Njenu uspostavu pozdravio je i prihvatio hrvatski narod u svojoj većini. S vremenom je došlo do polarizacije shodno ratnim prilikama od 1941-1945. Nažalost, naša suvremena povjesnica prihvaća još uvijek kao kriterij valorizacije NDH većinu velikosrpskih klevetničkih ocjena. Hrvatsku vojsku ustaše i domobrane je velikosrpska ideologija također nekorektno stavila na stup srama jer ta vojska, braneći svoj narod i svoju državu nije bila ništa bolja niti lošija, nego sve vojske svijeta – svih povijesnih vremena.

U znak te obljetnice 10. TRAVNJA slijedi čestitka ovog sadržaja:

 

HRVATSKI DOMOBRAN

Udruga ratnih veterana

Cetingrada, Rakovice, Saborskoga, Slunja i Veljuna

O G R A N A K   S L U N J

HR-47240 SLUNJ – Školska 11

********************************

Mr.ph.  Dragan Hazler, predsjednik                                         Basel-Slunj. 10.Travnja 2002.

 

Domobranska čestitka i  očitovanje

UZ 10. TRAVNJA 2002. GODINE

 

               Najveći nadnevci u našoj povijesti su oni, koji su vezani uz ustanike ili ustaše, uz domobrane i hrvatske mornare, seljake, radnike i domoljubnu inteligenciju,  koji su se ustali i borili za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Ti nadnevci su:

            9. Veljače 1573. – Ustanak Matije Gubca za narodne pravice i samostalnu državu Hrvatsku.

            30. Travnja 1671. – Pogibija Zrinskog i Frankopana za Slobodnu Državu Hrvatsku.

            8. Listopada 1871. – Dr. Eugen Kvaternik sa svojim ustašama diže bunu u Rakovici s jednim ciljem – Neodvisna država Hrvatska.

            10. Travnja 1941. Dr. Slavko Kvaternik u ime dr. Ante Pavelića, njegovih ustaša iz emigracije i domovine i cijelog hrvatskog naroda proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku  u glavnom gradu Zagrebu.

            30. Svibnja 1991. većina hrvatskog naroda pod vodstvom Dr. Franje Tuđmana izjasnila se za Neovisnu državu Hrvatsku – Republiku Hrvatsku, kao sintezu Starčevi-Kvaternik-Pavelićeve emancipirane Hrvatske i Radićeve narodne Republike.

            U tih 5 najvećih državotvornih nadnevaka hrvatske povijesti spada 10. Travnja 1941. kad je sav hrvatski narod odahnuo od ugnjetavanja kroz velikosrpsku Jugoslaviju i pun radosti uzdahnuo i zapjevao TE DEUM pozdravljajući proglašenje i uspostavu

NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!

            Nažalost, ta radost USKRSA nastavila je u znaku golgote 4 godine i završila Križnim putem od Bleiburga do neznanih grobnica hrvatske mladosti po bespućima Slovenije, Hrvatske i zločestog Balkana.

Bojovnici su pali, ali ideja NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE je živjela u dušama i u mlijeku Majki Hrvatica, kojim su djecu svoju na noge dizale i u njihove duše sveti zavjet domoljubnog imena države HRVATSKE usađivale.

            NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA je UZOR AUTENTIČNOSTI SVAKOG HRVATA i nema te sile iz podzemlja komunističkih i fašistiških aveti, koji nam mogu oteti ili ugroziti našu, nadasve voljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku jer u njenim žilama teče živa krv Matije Gubca, Zrinkog-Frankopana, Eugena Kvaternika, Stjepana Radića, Ante Pavelića, Jure Francetića, Franje Tuđmana i svih palih ustaša, domobrana i branitelja u svih pet Domovinskih obranbenih i oslobodilačkih ratova:

- 1573.; i671.; 1871.; 1941.; 1991. -

Svim palima za Domovinu Hrvatsku:  S NAMA SU! – SLAVA IM!

Svi živi domobrani: ZA HRVATSKU – UVIJEK!

Svi živi ustaše: ZA DOM – SPREMNI!

 

Mr.ph. Dragan Hazler

predsjednik Urv. HRVATSKI DOMOBRAN – Ogranak Slunj

 

…….

OBLJETNICA POGLAVNIKOVE SMRTI

O posljednjem razdoblju njegova života

Piše: Dragutin Pavlina

ATENTAT. Dne 28. prosinca 2001 navršavaju se 42 godine od smrti dr. Ante Pavelića, Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Točno na dan 16. obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske, dne 10. travnja 1957, počinjen je atentat na obnovitelja hrvatske države. Zbilo se to u 21. 10 sati, u Lomas del Palomar, predgrađu argentinskoga glavnog grada, u izravnoj blizini Poglavnikova prebivališta. Atentator, koji osobno nije identificiran, ispalio je u Poglavnika šest hitaca, od kojih su ga dva pogodila. Iako ranjen u leđa i prsa, stigao je vlastitim snagama kući, gdje mu je jedan susjedni argentinski liječnik pružio prvu pomoć. Obaviješten od obitelji, odmah je stigao poznati hrvatski liječnik, kirurg dr. Milivoj Marušić, koji je Poglavnika pregledao i otpratio u sirijsko-libanonsku bolnicu, gdje je obavljeno nekoliko pretraga i rentgenskih snimaka. Liječničko je vijeće, suglasno s mišljenjem dr. Marušića, do daljnjeg odustalo od operacije vađenja kugla iz Poglavnikova tijela.

U bolnici tek službeno promjećuju da je inženjer Pablo Aranjos, građevinski poduzetnik, koji – opet službeno – nikada nije stupio na argentinsko tlo – zapravo hrvatski Poglavnik.

U prve jutarnje sate Poglavnik je u pratnji svojih prijatelja napustio bolnicu, te je dao potrebnu izjavu federalnim argentinskim vlastima 27. okružja, nakon čega je bio prevezen u svoj dom u Lomas del Palomar. Zahvaljujući providnosti, život Poglavnika nalazio se izvan pogibli.

Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja, ipak održao proslavu obljetnice NDH, te je tom prigodom bila pročitana i Poglavnikova poruka:

“Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice!

Neprijatelj je bio nakanio upotrijebiti naš spomendan, 10. travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov opstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cijelim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoko izvojevati!

Bratski pozdrav

ZA DOM SPREMNI!”

POGLAVNIK JE UGROŽEN. Odmah nakon atentata pročula se vijest preko svjetskog tiska. Do 12. travnja 1957 argentinske vlade odgovarale su na jugoslavenske zahtjeve za izručenje – “da im nije poznato mjesto boravka dr. Ante Pavelića”, ali atentat i njegov publicitet zapriječili su da se dalje slijedi ta taktika: pogotovu kada je istog nadnevka u listu La Prensa, na četvrtoj stranici, uz opis izvršenog atentata objavljena i slika Poglavnika, koji leži u krevetu i pokazuje argentinskom novinaru krvavu košlulju koju je nosio u trenutku atentata.

Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio argentinski novinar glasilo je: Kakovi su bili odnosi režima NDH s hitlerizmom? Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kao što je to činila i s drugim državama. Naš režim nije bio nacistički ni diktatorski, to je bio parlamentarni režim i režim za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.”

Poglavnik Pavelić, naslutivši pogibelj koja mu prijeti, u rano se jutro 18. travnja, s još otvorenim ranama, u pratnji svog osobnog liječnika i dvojice najbližih suradnika, ukrcao u samovoz i odvezao se iz stana. Otputovao je u smjeru nepoznatu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama što mu ih je neprijatelj nanio, te da mu prenesu svoju vjernost i odanost, da mu čestitaju na junačkom držanju i Bogu zahvale na neuspjehu neprijateljskog napadaja.

Zameo se, međutim, trag svim neprjateljima, i onima koji su ga htjeli ako ne ubiti, a ono živa pronaći, ugrabiti te predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao.

Dan prije namjeravanog putovanja, jedan veliki Poglavnikov prijatelj i štovatelj bio je toliko dobar i odvažan, da je obiteljsku kuću stavio na raspolaganje svom vladaru i njegovu liječniku. Za vrijeme tajnovitog boravka u prijateljevoj kući – od 18. travnja do 16. srpnja 1957 – tih četrdeset devet dana uz Poglavnika je bio i njegov liječnik, sve dok rane nisu posve zacijelile.

ODLAZAK IZ ARGENTINE. Nu, napetost još ne prestaje. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu, te odatle prema prigodana vidjeti što dalje. Odluka je pala, treba pristupiti k djelu! Kamo, kako, kojim prijevoznim sredstvom, kojim putničkim izvađanjem? Gdje je manja opasnost, a veća sigurnost? U jednoj, ili u drugoj susjednoj državi? Puno i puno čimbenika igralo je veliku ulogu, sve ih je valjalo uzeti u obzir, dobro odvagnuti i prosuditi, te konačno stvoriti čvrstu odluku. Svaka, pa i najmanja neopreznost ili nepredvidljivost mogle bi donijeti katastrofalne, nepopravljive posljedice.

Jedva je onaj prvi pothvat sretno svršio, već je trebalo misliti i pristupiti drugom. Ovaj je zahtijevao mnogo više opreza, mudrosti, razboritosti i promišljenog rada. Trebalo je sretno i neprimjetno prijeći argentinsku granicu, te sretno i zdravo stići na teritorij susjedne države. Ne biti otkriven, prepoznat, zaustavljen i uhićen, te konačno izručen.

Poglavnik mora ostaviti sve svoje organizacije, svoje Ustaše i Domobrane, borce u Buenos Airesu, cijelom svijetu i domovini Hrvatskoj.

Konačno, Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, prošao sretno sve preglede i straže, sretno putovao i 24. srpnja sretno stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Chile-a. Tamo ga je dočekao hrvatski rodoljub, pa su zajedno zrakoplovom proslijedili u Santiago de Chile.

RAD U MADRIDU. Poglavnik je u Santiagu boravio od 24. srpnja do 27. studenoga 1957. Uslijed nastalih političkih prigoda, u Chileu je morao pomišljati na ponovnu promjenu boravka. Odlučio je otputovati u Madrid. I tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga prispio u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić.

Nakon okončanja dugih razgovora i dogovora te nakon što je pronađeno prebivalište, počeo se odvijati posao. Pisaći je stroj radio, pošta je odlazila i naskoro stala dolaziti, vladao je tihi, mirni i zavidno ugodni život. Poglavnik je pozvao gospođu Mariju, koja se na brzu ruku spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Putovanje gospođe Marije bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti.

Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, otputovala 3. listopada 1958, ispraćena prijateljima i znancima.

Počeo se odvijati rad normalnim tijekom. Uspostavljena je veza sa svim organizacijama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su suradnici iz raznih prekomorskih država. Vijećanja i kovanja planova prema novim okolnostima na dnevnom su redu. Zrak se pročišćavao, nastupio je novi polet u stožeru Poglavnika. Nizale su se tisuće i tisuće temeljnih listova, desetci za desetcima novih društava pripadnika HOP-a.

Počinju nasrtaji, neprijatelji na djelu. Ima ih više vrsta i boja, od naših “kržljavaca” koji su “revidirali stav”, pa do srbokomunističke Udbe, koja je tu navalu i dirigirala. Čitava ta ekipa prema zgodi i potrebi služi sada jednom cilju: razoriti najjaču kulu u Europi – Ujedinjene Hrvate Njemačke. Udba je raspisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, te na sve načine nastoji pronaći njegovo boravište. Poglavnika treba pronaći i ukloniti.

Poglavnik razotkriva tu spretno satkanu mrežu i neprijateljski plan, nastoji ga osujetiti, zakočiti mu djelovanje.

Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959 stigao je na Poglavnikov “apartado” jedan paket. Budući da se s pošte nije podizala nikakva omotna pošiljka bez prethodne obavijesti pošiljatelja, brzo je došla vijest sa zaklinjanjem da se paket nipošto ne diže. Paket je ipak podignut, bio je nerazmjerno težak, pa je poslan na stručni pregled i tako je – s neuspjehom završio još jedan pokušaj atentata.

UZ POGLAVNIKA SU SUPRUGA I KĆI. U tom svom golemom narodnom radu nije Poglavnik imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevrijednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, te svoju milu i energičnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvije, najvjerniji njegovi pratioci, uvijek samo s njime i uz njega. One su ga čuvale i pratile, skrivale ga po austrijskim planinarskim kućicama i po talijanskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uvijek su s njime dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, progone i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji, samo da ih nitko ne vidi, ne primjeti, da ne otkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najosjetljivijim pothvatima.

I kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su mu iz dana u dan postajali sve nepodnošljiviji, i bile su mu utjehom. Bile su jedine one, na koje se mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Godpođa je Marija nad njim bdjela u bolnici po čitave dane, a gospođica Višnja cijele noći, i tako je u bolnici prošao mjesec i pol dana bez odmora i spavanja.

Uvijek su bile s njime i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile do njegova zadnjeg časa.

POSLJEDNJI DANI I SMRT. U međuvremenu se polagano gasio život velikog borca. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje.

Dne 18. prosinca 1959 vlč. O. dr. fra Branko Marić ispovijedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podijelio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podijelio mu je svoj posljednji blagoslov.

Ujutro 28. prosinca 1959, u 3. 55 sati, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U času preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16. 30 sati, nakon blagoslova tijela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941.

Dne 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu “Dies obitus presente cadavere”, te je nakon toga na istom groblju obavljen pokop.

Neka bude lahka španjolska zemlja našem junačkom Državnom Poglavaru, dr. Anti Paveliću, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda.

POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ – S NAMA JE!

 

U Zagrebu, na 42 obljetnicu Poglavnikove smrti, 28. prosinca 2001.

Autor je Poglavnikov ratnik,zastavnik Ustaške vojnice

 

Iz osobnih doživljaja i znanja, iz dokumentanih i drugih pisanih izvora napisao i prikupio

Dragan Hazler – predsjednik URV Hrvatski domobran – Ogranak Slunj

 

Slunj, 10. Travanj 2002.

Na obljenički dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. Travnja 1941.