Dragan Hazler: Zašto Hrvatsko pravosuđe ne traži izručenje Vojislava Šešelja?!

Zašto Hrvatsko pravosuđe ne traži izručenje Vojislava Šešelja?!

(Ako je Hrvatsko pravosuđe  tu ulogu zapostavilo do sada, treba je započeti sada!)

Za uvod treba nešto reći pa makar se zamjerio nekome

Od svih struka s fakultetskom naobrazbom, trajno su u Hrvatskoj po općem kriteriju i (NE-) učinkovitostima najslabije struke ovim redom:

1. Pravosuđe (o njemu obširnije slijedi)

2. Jezikoslovlje – ono je i danas na temeljima šepavog Vuka i nema za njega hrvatski “bič”.

3. Povijest – pišu je stalno protuhrvati, u novije doba: Zatezala, Goldsteini, Ivini, Jakovine…

Sve druge struke u Hrvatskoj u svojim djelatnostima variraju, od pada do oporavka i uspona pa do ubrzanja i uspjeha, ali tri spomenute, uz vrlo malo iznimaka ne mare za čisto hrvatsko obilježje niti hrvatske probitke ni interese i može ih se najtolerantnijim procjenama i ocjenama nazvati trajnom rak ranom hrvatskom. Samo jedno pitanje: Je li ovo hrvatski pravopis, s kojim nas se muči od prvog razreda pučke škole do odlaza u nepovrat?!

Ostanimo ovdje kod pravosuđa u raznim državnim pojavama Hrvatske!

Namjerno ne kažem Hrvatsko pravosuđe jer ono nije hrvatsko, nego glede hrvatstva je pasivno ili je protuhrvatsko. Za hrvatsku tragediju u Drugom svjetskom ratu i poraću pada velika sukrivnja na pravosuđe komunističke Hrvatske. Kad su u pitanju zaštita hrvatskih prava, zaštita hrvatske imovine, zaštita hrvatskog povijesnog prostora, zaštita kulturnih i svih drugih dobara, i zaštita života hrvatskog čovjeka – hrvatskog naroda, pravosuđe u Hrvatskoj se nije našlo u svojoj ulozi na strani Hrvatske i Hrvata, nego u svemu istaknuto protuhrvatski. Bilo je protuhrvatsko i na suđenju Hrvatima u Hrvatskom proljeću. Slijedilo je pravosuđe u Hrvatskoj savjet velezločinca Tita: “Ne držite se zakona kao slijepac štapa, nego sudite…”.  Uostalom, pravosuđe u Hrvatskoj nije do danas “post mortem” osudilo velezločinca Tita i još žive titonje. Nijemačko pravosuđe daju lekciju pravosudju u Hrvatskoj i vjerujmo da će nastaviti i druge države, u kojima su Titovi dželati zlostavljali i ubijali Hrvate. Nota bene!

Ima li pravosudna struka u RH preventivu i kurativu kao na primjer medicina?

Recimo da su Hrvati – Hrvatski narod u svojoj nametnutoj podijeljenosti u Drugom svjetskom ratu i u poraću zaista krivci po pravosudnim kriterijima, diktiranim tezuljom slijepe Justitije, postavlja se temeljno pitanje preventive pravosuđa u Hrvatskoj. Zar je pravo – pravosuđe jedina struka, koja ne primjenjuje preventivu. Zašto pravosudna struka i pravosudna znanost (ako postoji?!) nije savjetovala političare u Hrvatskoj, kad je to bilo potrebno?!

Samo jedno složeno pitanje: Jesu li za hrvatsku tragediju uoči Drugog svjetskog rata, za vrijeme rata i u poraću krivi ustaše, a upravo ustaše su bile u sva tri spomenuta povijestna segmenta ustanici i vojska, koja je branila Hrvatski narod, sebe i ratnu državu Hrvatsku,  onakovu, kakove su sve države u ratu. Još i danas se u Hrvatskoj glorificira srbsko-četnički fašizam i zločinački komunizam (Srb, Veljun, Kumrovec, Petrova Gora…), a tu su izvori tragedije države Hrvatske i Hrvatskog naroda i izazov za ustaše… Nota bene!

Ostavimo ovdje povijestno i juristički Drugi svjetski rat, predraće i poraće za drugi uradak i pozabavimo se pravosuđem Republike Hrvatske od 1991. do Josipovićevih dana i tajkunske Republike Remetinec, od koje se možeš odkupiti problematičnim novcem.

Justitia croatica je posve slijepa na to. Njoj je važna lova, ne pita odkuda je?! Gdje je tu etika i deontologija pravosuđa u RH?! Ako imaš love, možeš kupiti pravo i pravdu u RH. SRAMOTA!!!

U Hrvatskoj su pobrkani kriteriji za poštenje i lopovluk!

Opravdano kritiziramo i osuđujemo kupoprodaju fakultetskih diploma, kolekcionarstvo umjetnina Sanadera i Vidoševića, prodaju banaka, INA-e, industrije i Jadranske obale, osiguranja, autocesta… a ne kritiziramo pasivnost pravosuđa, koje je suodgovorno za spomenute loše rabote jer ih je vidjelo, a nije spriječilo. Zašto je pravosuđe u Hrvatskoj pasivno i zašto ne djeluje juristički preventivno?!  Zar nije bolje spriječiti, nego liječiti?

Pravo u pravosuđu zlorabi sintagmu Hrvatsko pravosuđe jer nije hrvatsko

Po čemu je to pravosuđe hrvatsko, ako donosi protuhrvatske zakone ili (i) zakone štetne za Hrvatsku. Evo od brojnih samo tri primjera iz ere Rspublike Hrvatske, od kojih nedužni Hrvati snose posljedice:

1. Zakon RH o aboliciji i amnestiji Srba među kojima su abolirani srbski zločinci, ali taj zakon ne abolira niti amnestira Hrvatske branitelje ako su počinili neki prekršaj na srbskim zločincima, na primjer izbatinali ih jer su počinili strašne zločine.

2. Zakon RH o povratku ili naknadi štete za imovinu, koju je konfiscirala jugoslavenska komunistička vlast i dala gratis svojim komunističkim i srbskim podobnjacima… U RH komunistički podobnjaci i srbočetnici zadržavaju pravo na imovinu oduzetu Hrvatima, koju su dobili gratis i ne trebaju je platiti, nego za njih plaća država Hrvatska, odnosno plaćaju oni Hrvati, kojima je imovina (na pr. gređevinsko zemljište) oduzeto… U tome zakonu nema ni “p” od pameti, pravde i poštenog prava, a stvorili su ga juristi… Po tim zakonima, uz nepravdu prema Hrvatima, sprovela je Srbija velikosrpsku demografiju i politiku u oduzetim hrvatskim krajevima, na pr, Srijemu, Bačkoj, Boki Kotorskoj i sprovodi je čak u Istri. Hrvatsko pravosuđe je posve pasivno na tim protuhrvatski zločinima. Zašto???

3. Na  prvi pogled  nedužan RH Zakon, kojim se JAZU pretvatra u HAZU i istovremeno zabranjuje se uporaba sintagme Hrvatska akademija… za sve druge Hrvatske akademije, koje već desetljećima pa i stoljećima djeluju u dijaspori pod imenom Hrvatska akademija… Od 15. stoljeća naovamo do našeg vremena nastajale su i nestajale pa opet stvarane Hrvatske akademije u dijaspori na zakonima države domadara…

Te Hrvatske akademije, koje su u dijaspori nastajale i nestajale djelovale su i djeluju sada pod tom sintagmom. Pravosuđe u RH bi se trebalo barem postidjeti pred tim krajnje pogrešnim i bezvrijednim zakonom, kojim zabranjuje hrvatsko ime akademijama, a nema čak niti ingerenciju na njima jer su u drugim državama.

Kad bi to pravosuđe u RH bilo pravo Hrvatsko pravosuđe, ono bi pomagalo Hrvatima u dijaspori stvarati Hrvatske akademije, hrvatske institucije svih  oblika i namjena čak i Hrvatsko sveučilište za dijasporu. ALI ne, Hrvatsko pravosuđe ne štiti u ničemu Hrvate u dijaspori. U svemu nam otežava ili čak ukida pravo na uzajamni život s Hrvatskim narodom u iskonskoj domovini Hrvata.

 

Malne svi hrvatski zakoni su loši ili manjkavi!

Takvi zakoni u Republici Hrvatskoj su slika pravne struke i pravosuđa u Republici Hrvatskoj s Ustavom zasnovanim na tekovinama komunistiučkog Zavnoha. Takva država Hrvatska prihvaća forme i norme Europske Unije, među inima i Rezoluciju 1481 za lustraciju komunizma, a zadržava komunizam čak u temeljima Ustava RH. Parafrazom velikog Shakespeara mogli bismo s pravom reći “Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!”

Trebalo bi napisati knjigu ili leksikon loših i manjkavih zakona u Republici Hrvatskoj. Prepustimo i to pravnicima i kritičarima u Hrvatskoj (ako ih imamo?!) i pređimo na najvažnije!

Zašto Hrvatsko pravosuđe nije tražilo izručenje Vojislava Šešelja i šešeljevaca?!

Pravosuđe u Hrvatskoj (u daljnjem Hrvatsko pravosuđe, takvo kakvo je ne zaslužuje hrvatskog imena, ali upotrijebi mo ga) nije ni formalno zatražilo izručenje/privođenje najistaknutijih srbskih, crnogorskih i jugoslavenskih ratnih zločinaca:

a) iz vrhovništva JNA i predsjedništva SFRJ (na primjer: Veljko Kadijević, Stjepan Mesić!), b) iz redova Šešelj/Miloševiševih Srba: Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić…) i

c) niti iz redova srpskih zločinaca iz vlade i generalstaba tzv. Republike srpske krajine (čitava vlada i generalstab RSK živi slobodno u Beogradu, a Savo Štrbac se sastaje sa Zoranom Pusićem u graničnom područu RH i BiH).

Što tek reći za velečetnika Milorada Pupovca, glavnog kreatora i sprovoditelja velikosrbske državne politike u Hrvatskoj! Umjesto srpskim folklorom i starim običajima, Milorad Pupovac nameće u Hrvatskoj, čak u Hrvatskom saboru srpsku politiku.

Kapetan Dragan vuče za nos Hrvatsko pravosuđe!

Ne samo, da Hrvatsko pravosuđe nije tražilo NITI TRAŽI izručenje najviših i visokokvalificiranih srbskih ratnih zločinaca, nego je nemoćno i u ponekom traženju izručenja kao na primjer velezločinca Dragana Vasiljkovića, zvanog Kapetana  Dragana iz Australije. Kapetan Dragan, Aleksandar Vučić i Branislav Šešelj su se napose istakli u zločinstvima na prostoru Središnje Hrvatske. Postoji srpski film, u kojem se vidi spomenuta trojka u svojim zlodjelima počev od ubijanja Hrvata, preko silovanja i drugih mučenja do pljačke hrvatske imovine, vandalskog feritizma i miniranja Hrvatske “dar za trajnost!”

Nijedan Srbski zločinac nije osuđen za Vukovar, Ovčaru…

Hrvatsko pravosuđe ne istražuje niti sudi srbskim zločincima, koji su ubili i prognali tisuće ljudi iz Vukovara, popljačkali i vandalizirali grad te pokazali visoku genocidnu kvalifikaciju srbskog velezločinstva na svima poljima najbrutalnijega srbskog feritizma (pradivljaštva). “Ovčara” mora ući ući u špicu povijesti srpskog genocida 20. stoljeća. Narod, koji u 20. stoljeću pravi “Ovčare”, “Srebrenice” i razara Vukovar, Dubrovnik i Sarajevo te u baštinu ostavlja ub itačne mine je za posebna liječilišta i za Međunarodno pravosuđe.

Imamo i mi Hrvati štićenike srpskih genocidaca, okupatora i vandalskih feritista. Predsjednik Republike Hrvatske čeka velikosrbskog fašističkočetničkog vojvodu Tomislava Nikolića, koji preko crvenog tepiha dolazi na rukovanje i poljubac s komunjarom Ivom Josipovićem…

Zar će Hrvatski narod birati još jednom komunjari srboguzolizca Ivu Josipovića za predsjednika RH, koji u 5 godina svoga prvog mandata nije učinio NIŠTA. BAŠ NIŠTA dobroga za Hrvatsku…

Srpski silovatelji šeću slobodno po Hrvatskoj i hrvatske žrtve ih susreću

Hrvatsko pravosuđe ne privodi pravdi srpske zločince – silovatelje Hrvatica: majka supruga, djevojaka i maloljetnica. Zašto ta pasivnost Hrvatskog pravosuđa i bezinicijativnost Hrvatskog pravosuđa?!

U Slunju su silovanja i nakon toga ubijanja žena Hrvatica obavljana u nazočnosti, što znači po odobrenju i zapovijedi Vojislava Šešelja. Nešto od toga je zabilježeno i u knjizi “Sunčica” od pisateljice Marije Slišković.

Manje je poznato Hrvatskoj javnosti, da je Vojislav Šešelj za svoje vladavine u okupiranom Slunju proglašen ne samo počasnim građaninom “srpskog Slunja”, nego je i Slunj trebao postati Šeešeljevo. Postoje u Slunju sačuvane table  za prometnice s ćiriličkim nazivom “šešeљevo” =  “Šešeljevo”. Iz sačuvanog srpskog filma se vidi da je Šešelj nametao svoju vlast kapetanu Draganu u Slunju i u “Vučićevoj” Glini pa je dolazilo do glasnije srpske retorike. To je onaj Aleksandar Vučić, kojega ljubi Vesna Pusić, sadašnji premier vlade u Nikolićevoj četničkoj Srbiji. Dakle, bratstvo i jedinstvo između srpskih fašističkih četnika i hrvatskih komunista uz pečat poljubcima Vesne Pusić i Ive Josipovića. “Bože, ako jesi – gdje si” – Vukelić, pjesma Solferino).

Za 412 hrvatske djece poubijane od Srba, nijedan srbski zločinac nije kažnjen!

Srbski zločinci su poubijali 412 hrvatske dječice, od novorođenčadi do pučkoškolskog uzrasta, a dosada nije priveden pravdi niti jedan srbski zločinac nad hrvatskom dječicom niti Hrvatsko pravosuđe traži srbske zločince, a za jedno jedino srbsko dijete (†Aleksandru Zec) su kaznili počinitelja, ŠTO JE POSVE ISPRAVNO. Jedino se postavlja pitanje: Je li vrijednije jedno nedužno srbsko dijete, nego 412 nedužne i nevine hrvatske djece, koju su poubijali srbski zločinci i nijedan nije proiveden pravdi. Zašto je zakazalo Hrvatsko pravosuđe na zaštiti 412 nevine hrvatske dječice?! Zar baš nikoga u Hrvatskom pravosuđu ne peče savjest ljudska, ako već ne juristička radi nekažnjavanja (barem u odsutnosti!) srbskih zločinaca na nevinoj hrvatskoj dječici.

Umetak iza kojega slijedi nastavak:

Zašto Hrvatsko pravosuđe ne stavi van snage Zakon o aboliciji i amnestiji Srba, dok se ne pronađu i ne privedu pravdi i osude (barem u odutnosti) najistaknutiji srpski ratni zločinci?!

Evo, ICTY u Den Haagu je pustio na slobodu, uz Miloševića najvećeg srpskog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Koliko je taj Europski sud u Den Haagu pravedan “o tom po tom”. Taj velezločinac Vojislav Šešelj najavljuje aktiviranje zločina, ostvarenje Velike Srbije po liniji: Karlobag – Karlovac – Virovitica…

Zašto ga sada ne osudi Hrvatsko pravosuđe po hitnom postupku makar “u odsutnosti” ili zašto Hrvatsko pravosuđe ne traži od Den Haaga i od Beograda, da preuzme “lege artis” suđenje Vojislavu Šešelju, ratnom (sada i mirnodobskom!) velezločincu, koji prijeti Hrvatima i Hrvatskoj okupacijom po velokosrpskoj fašističkoj granici u Hrvatskoj?! Jeli bi o tome pravnom predmetu ratnog zločinca Vojislava Šešelja trebalo misliti i djelovati Hrvatsko pravosudje ili starac, umirovljeni znanstvenik farmaceutske struke Mr.sc. Dragan Hazler?!

Zašto je Hrvatsko pravosuđe pasivno ili možda lijeno, kad su u pitanju srpski zločinci?

Hrvatsko pravosuđe sudi Mirku Norcu, Branimiru Glavašu, Tomislavu Merčepu jer su ubili uz srbske zločince, zabunom ili osvetom i ponekog nedužnog ili “nedužnog” Srbina (iz redova onih, što su “ljuštili kumpjere”, pokapali mrtve, popravljali puteve i postavljali ubitačne mine po Hrvatskoj. Tako postupa Hrvatsko pravosuđe jer su im spomenuti Hrvatski branitelji “pri ruci” – lako dostupni ili je Hrvatsko pravosuđe zadržalo metode iz vremena velezločinca Tita pa sudi samo Hrvatima?!

Umjesto daljnjeg “oranja” po hrvatskoj pravosudnoj ledini, završavam sa svojim pitanjima i ukazivanjima Hrvatskom pravosuđu na srpske genocidne, silovateljske, pljačkaške, vandalske i minerske zločine počinjene u Hrvatskoj i neka se njima bavi Hrvatsko pravosuđe, kad to ne čini ICTY u Den Haagu. Želim Hrvatskom pravosduđu uspješan rad i u tom duhu pozdravljam najdomoljubnijim hrvatskim starodrevnim pozdravom: Za dom i domovinu Hrvatsku – Uvijek!

Mr.sc. Dragan Hazler – hrvatski djelatnik

Basel, 14. studenoga 2014.

 

Uz sjećanje na obljetnički dan “prvog komunističko-četničkog oslobođenja Slunja”, u kojemu su “osloboditelji” poubijali oko 2.000 Hrvata, među kojima oko 700-800 ranjenika (podatak iz komunističke dokumentacije), oko 30 majka s nevinom dječicom (natjerali ih “osloboditelji” da skaču u nabujalu Koranu) ostali do oko 2.000 su zarobljeni hrvatski vojnici (domobrani, ne ustaše jer se oni nisu živi predavali!!!) i civili…

Tako, poput Slunja su izgledala “oslobobođenja” Hrvatske od 21. lipnja 1941. (Brezovica i kasnije Srb. 27. srpnja 1941.) do Bleibuškog pokolja i predsmrtnih četveroreda zarobljenih Hrvata – vojnika i civila s djecom od 15. svibnja 1945. nadalje. Nota bene!

“To je nama naša borba dala, da imamo Tita za maršala!” – na zasluženom devetom mjestu najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca 20. stoljeća. D.H.

 

Mirjana Majić: TVRDOKORNI MEDVJED IZ KAMENJARA

TVRDOKORNI MEDVJED IZ KAMENJARA

 

O zaštiti branitelja Milanović laže,

Nismo u ustavnoj krizi crveni Leko kaže,

Zoran glasno kaže ljudi ne trpe ove vlasti,

A kako i nebi kad on sve upropasti.

 

On je Bandiću skuhao mutnu juhu,

Da Milana još boli u trbuhu,

Kojekakove podvale Ostojić kroji,

Kakove li sramote istomišljenici moji.

 

Prijevremeni izbori neophodno potrebni,

Da ne bi svirali više nikome marš pogrebrni,

Milanović i Pusićka drže se grčevito vlasti,

Kao kod pijanog plota sve će pasti.

 

Gradjani za glasovanje budite spremni,

Jer kratak je ovaj život ovozemni,

Nedajte Hrvatskia dobra da oni u džep meću,

Borite se za pravdu i proizvodnju što veću.

 

Častni čovjek Ferdelji dobro vidi,

Milanović treba dati ostavku na vlasti,

Ali taj kamenjarski poskok se ljuto brani,

Ali da će Bog i njemu će doći zadnji dani.

 

SDP-e plaća troškove za veleizdajnika,

Izgleda to je još Perkovićeva politika,

Jer Perković mlađi je savjetnik Ivi,

Kad Hrvatska bankrotira onda ćete svi biti krivi.

 

Oni namjeravaju prodati sve što mogu,

Jer ti bogohulnici ne klanjaju se Bogu,

Njihove sinekure su za njih vjera,

To Vam je slika izdajnikia proletera.

 

I ove teške podvale Agramu od početka,

To je uvjet zbog njihovog političkog završetka,

Milanović treba dati ostavku na vlasti,

Nedajte da on i Ivo sve upropasti.


Gdje su sklonili dokumenti o Perkoviću,

Polovica je nestala o ovom udbaškom gadu,

Pokažite ih Njemačkom sudcu gradjani kliču,

Dok ne počne sudjenje ubojicama u glavnom gradu.

 

Dajući hrvatske ceste u koncesiju to je sramota,

Milanovićeva samovolja je protiv sviju, to je griota,

Ovaj medvjed iz kamenjara tvrde je tikve,

Nešto bi trebalo da mu pamet ponovno nikne.

 

Milanović nema povjerenja u Eurokomisiju,

On se bori za svoga Perkovića misiju,

I Ostojića postavlja da nevine hvata,

Opet je četnička zmija što ganja svakog Hrvata.

 

Za smrt braniteljice on se samo nasmijao,

Idite kući to im je on bez srdca kazao,

Branitelji nisu tvoje komunističke marionete,

Bože pošalji oluju da komuniste pomete.

 

Milanović Bandića politički optužuje,

Dvije treećine gradjana u Zagrebu o tome bruje,

Vide ljudi kakova je to papazjanija,

Milanović se vladanjem previše zanija.

 

Ponašanje prema INI neprihvatljivo biva,

Njegov kukavičluk o milijunima sniva,

On je doveo Hrvatsku zemlju na zadnju stopu,

A dobro se zna kako je jurio u Europu.

 

Njegova je taktika, izbjegavaj obračune,

Uviek je spreman da se lažno kune,

Nacija i dalje o poslu stoljeća nezna ništa,

Jer to je zakleti brdski zvekan antifašista.

 

Milanovićev Kukuriku je bez alternative,

Njega ne zanima kako branitelji trpe i žive,

Njegova žena im savjetuje da kruh tanko režu,

A ja kažem da ona i on svoju kasu stežu.

 

O zaštiti branitelja on ponovno laže,

Nismo u ustavnoj krizi opet Leko ponovno kaže,

On tvrdi da branitelji ne trpe njegove vlasti,

Ali on se ne želi predati, prije drugi moraju pasti.

 

Izbornu pravdu ne ćete mijenjati na silu,

To zbori Milanović u komunističkom stilu,

Umjesto da se bori sa gorućim problemima,

I ne mješajte kajganu sa izbornim zakonima.

 

Svi gradjani trebaju podržati Referendum smjesta,

No dozvoljavajte monetizaciju cesta,

Na svakom koraku SDP-e izdaje naš puk,

Oprezno Hrvati, njegove trube je krivi zvuk.

 

Pazi Zorane istina izvire na sve strane,

Poštivaj volju branitelja, sinova naše obrane,

Tvoj pijun Ostojić brine se u tragičnom danu,

O dolazećem Shengenu i svom osobnom planu.

 

Ispuni braniteljske zahtjeve to je zakon obrane,

Oni i tako proživljavaju uz vas gorke dane,

Pokaži da u ovom slučaju ne slušaš ženu,

Možda se tada promjeni nešto na domaćem terenu.

 

Jer sada je zadnja minuta da prestanete,

Jer Hrvatsku zemlju treba svako diete,

Kukuriku upropasti ovo malo što preosta,

Nekome će trebati da odgovara, izdaje je dosta!

                   

                    Poetessa

                    Mirjana Majic

                    Borac za hrvatsku istinu

Prisjećanje na dan progona Hrvata iz Slunja od JNA i lokalnih Srba

Prisjećanje na dan progona Hrvata iz Slunja od JNA i lokalnih Srba

Prisjećanje na dan progonstva

Društvo za promicanje istine o Domovinskom ratu iz Karlovca i Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata iz Zagreba uz suradnju UHBDR-a Slunj, Župnog ureda Slunj i Gradskog poglavarstva Grada Slunja inicijator je i organizator Stručnog skupa o okupaciji slunjsko – saborskog – plitičkog kraja. Skup je organiziran u Slunju, u župnoj dvorani, u četvrtak, 13. 11. 2008., a cilj mu je bio osvjetljavanje prilika uoči progonstva, okupacija, progonstvo, stradanje i žrtve slunjsko-plitvičkog kraja u Domovinskom ratu. U 11 sati okupili su se eminentni stručnjaci: mr.sc. Ivo Turk iz  instituta “Ivo Pilar” iz Zagreba, mr. Ana Holjevac-Tuković iz Zagreba, brigadir Dubravko Halovanić, dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovonskog rata iz Zagreba, ratni zapovjednik Slunjske pukovnije puk. Vladimir Katić, ratni zapovjenik MUP-a Slunj g. Ivica Panić. Gost ovog skupa bio je i gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović, gradonačelnik Grada Slunja te načelnici općina Rakovica i Cetingrad. Nakon minute šutnje za poginule g. Martin Barić najavio je prvog predavača mr. Ivu Turka koji je govorio na temu: “Demografska slika Slunjsko-plitvičkog kraja”. Pad broja stanovnika u ovom prostoru konstantan je nakon Drugog svjetskog rata do danas. Mr. Ana Holjevac-Tuković govorila je na temu: ” Napadne operacije neprijatelja”, a njezino izlaganje nadopunio je brigadir Dubravko Halovanić. U daleko brojnijem i nadmoćnijem neprijateljskom okruženju hrvatsko stanovništvo nije imalo puno šanse. Neprijateljski dokumenti govore jasno o presijecanju Hrvatske, granicama Velike Srbije, etničkom čišćenju. Ratni zapovjednici puk. Vladimir Katić i g. Ivica Panić govorili su o otporu 1991. nadmoćnijem neprijatelju. Oko 800 branitelja zadržalo je neprijateljske snage do 16. studenog 1991. kad su neprijateljski tenkovi ušli u Slunj. Hrvatsko stanovništvo povlačilo se preko Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. U okupiranom području ostalo je oko 200 osoba koje su trpile teror, ubojstva, premlaćivanja… Ipak, slunjski su branitelji zadržali neprijatelja do 16. studenog 1991. i  tako onemogućile brzo presijecanje Hrvatske. Mons. Mile Pecić govorio je o žrtvama slunjskog kraja. Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba (bez Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka, 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete ( 6 mjeseci). To je ukupno 175 žrtava koje čine žene, starci i djeca. Najveći broj stradalih je u prvim danima okupacije i tijekom okupacije: ukupno 213 žrtava. Nakon dolaska UNPROFOR-a (proljeće 1992.) stradale su u okupiranom području 52 osobe. G. Ivan Strižić govorio je o prilikama u okupiranom području i stradavanju zatočenih. Na kraju se obratio  brojnoj publici gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović. On je pohvalio ovakve napore, posebno povijesne stručnjake koji su prišli znanstveno ovom povijesnom razdoblju. Dr.sc. Ante Nazor zamolio je Slunjane da pomognu u prikupljanju dokumenata, svjedočanstava…Podržao je ovaj napor i slunjski gradonačelnik g. Ivan Bogović. Radovi ovog skupa bit će objavljeni u posebnom zborniku koji će se uskoro pojaviti. Dodajmo da je ovaj znanstveni skup upriličen povodom tužne 17. obljetnice

Okupacije Slunja

Gosp. Martin Barić organizator skupa

 

Brigadir Dubravko Halovanić govori o pravcima neprijateljskih napada 1991.

Vladimir Katić i Ivan Panić svjedoče o pružanju otpora

hrvatskih policijaca i vojnika

Prof. Strižić prikuplja podatke i izdao je knjige o događanjima u Slunju u ratno vrijeme

 

Gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović

Povodom prisjećanja na Dan progonstva, na njegovu 17-tu obljetnicu, 16. 11. 2008. brojne delegacije položile su cvijeće i zapalile svijeće za poginule u Domovinskom ratu, kod spomen obilježja u gradskom parku u 10,00 sati, a zatim su se pridružili ostalim vjernicima u župnoj crkvi na misi za stradale u 11,00 sati. Narod slunjskog kraja danas se sjeća tužnih dana kad su morali napustiti domove i poći u progonstvo koje je trajalo četiri godine. Na današnji dan 1991. tenkovi zloglasne JNA ušli su u Slunj i preostali narod s braniteljima počeo se povlačiti prema Bosni. Sa svojih domova protjerano je 16.000 ljudi. Križni  put progonstva trajao je četiri godine.

Dovle iz Wikipedije. Slijedi kratko pojašnjenje nekih srpskih zločinstava u Slunju:

Pripomene za buduće organizatore, sudionike i goste Skupa u Slunju

Ovakovi Skupovi su više nego potrebni, da se utvrdi stradanje Hrvata od strane velikosrbske okupacijske i genocidne ideologije sprovođene kroz JNA, kroz velikosrbsku politiku, kroz Srpsku pravoslavnu crkvu i razne vojne i poluvojne fašističko-četničke postrojbe Srba iz Srbije, iz BiH i napose zločinstva petokolonaških “domaćih” Srba iz Hrvatske.

Uz podržku i pohvalu dodat ću samo tri propusta:

1. Iz prednjeg sadržaja, što je objavljen u internetu jedva se može razabrati, tko je počinitelj zločina nad Hrvatima. Zašto se jasno ne istakne: Zločine su činili Srbi svih ideologija, svih zavičajnosti, obadva spola i u svima odorama s četničkofašističkim kamama  i pod krstom Srpske pravoslavne crkve.

Nedužne žrtve u svojim domovima, u svojoj zemlji Hrvatskoj su bili Hrvati: starice i starci, žene i muževi, dečki i djevojke i nevina hrvatska djeca. To se mora isticati i znati, a ne tajiti.

2. Osim veljunskog učitelja po nacionalnosti Crnogorca, koji je blago kažnjen za svoja zločinstva, u Slunju nije nijedan Srbin – srbski zločinac priveden pred lice pravde niti je kažnjen. Zašto se ne odkriju Srbi zločinci, koji su ubijali Hrvate i to najstrašnijim metodama. Netko od Srba povratnika, koji su doduše „gulili krumpjere, raznašali poštu, popravljali puteve i zakapali mrtve“ i postavljali mine znade tko je ubijao i zlostavljao Hrvate u Slunju i u Slunjskom okružju.

Valjda netko znade, koji su Srbi nožem zaklali Milana Kovačevića (s nadimkom Macan) i njegovu suprugu su klali pred njim prije nego je izdahnuo. Zar se imena takvih srpskih junaka – koljača Hrvata trebaju tajiti?! Tko to prisiljava Hrvate na šutnju i podučava “poštene” Srbe da ne odaju svoje jatake?!”

Valjda ipak netko od slunjskih Srba povratnika, kojima je Hrvatska obnovila kuće i daje im novčanu podporu znade, koji su Srbi ubijali Hrvate, koji Srbi su mučili Hrvte, koji Srbi su silovali majke i kceri pred njima, koji su to Srbi ubijali hrvatsku djecu, koji su to Srbi popalili sve hrvatske kuće u Slunjskom kraju i koji su to Srbi bacali žive ljude u oganj njihovih zapaljenih kuća…

Evo samo jednog od brojnih strašnih primjera srbskih zločina u Slunjskom kraju (Mostovi 96. str. 23): “16 do 21. siječnja 1992. četnici učinili neviđeni masakr u Polju i Lađevačkom Selištu nad bespomoćnim civilima. Ubili su: Anku Rupa r.1925 iz Čamerovca 182; Franju Šajfara r.1935. iz Čamerovca 175; Josu Šajfara, r.1935. iz Čamerovca 1999; ubijeni ili i živi zapaljeni u zapaljenoj kući: Radočaj Mile sin Ante r.1920; njegoiva žena Bare r. Morosavljević r.1924; njihov sin Ante r. 1952; ubijeni: Radočaj Ive r.1930; njegova žena Roze r. Delač r. 1929; Potnar Zora r. Radočaj r.1934; Radočaj Roze r. Bionda; Jure Valentić r.1943. ubijen kod svoje kuće i spaljen u šajeru…”

Možda netko od Srba povratnika znade, koji su  srbski zločinci opljačkali i spalili sve katoličke crkve, kapelice i razarali katolička groblja, a cetingradsku crkvu su čak minirali.

Netko od „gulitelja krumpjera…“ bi trebao znati imena sijača nagaznih mina jer su to bili Srbi iz pozadine iz skupine “gulitelja krumjere”.  Od tih srpskih mina trajno pogibaju Hrvati, napose djeca, domaće i divlje životinje…

Zašto nekakav homić Frljić, pisatelj kazališnog djela o Aleksandri Zec, koju je ubio nekakav hrvatski manijak ne napise djelo o hrvatskoj djeci, koju su poklali ili ubili Srbi u Slunju, u Škabrnji, u u Saborskome, u Širokoj Kuli, u Vukovaru, u Slavonskome Brodu dosada poimence znanih 412 djeca (a to nisa sva poubijana hrvatska nevina dječica od srbskih zločinaca).

Brojni od tih srbskih zločinaca na hrvatskoj djeci i silovatelji njihovih majka šeću slobodno po Hrvatskoj i dobivaju novčane podpore od države Hrvatske, a ta ista država uskraćuje novčane podpore Hrvatskim braniteljima.

Republika Hrvatska bi trebala ukinuti Zakon o aboliciji i amnestiju Srba i ukinuti davanje  svake podpore Srbima, dok se ne odkrivu, kindapiraju i osude svi srpski zločinci!

3. Srbi su, ne samo devastirali obiteljska gospodarstva, kulturne i sakralne objekte, nego su popljačkali svu imovinu prognanih Hrvata. Država Hrvatska je obnovila Hrvatima kuće, ali im nije nadoknadila popljačkanu imovinu niti iom daje n ovčane podpore!

Zašto se ne odkrije Srbe pljačkaše te ih se prisili na povratak ili naknadu popljačkane hrvatske imovine?!

Neće valjda “gulitelji krumpijera” reći da ne znaju koji su Srbi pljačkali hrvatsku imovinu i palili hrvatske kuće!

Točno jest, da je najveći zločin ubijati ljude, u ovome slučaju Hrvate, ali su kažnjivi i svi drugi zločini, koje su Srbi, napose petokolonaški Srbi u Hrvatskoj činili Hrvatima, a u Slunju nije pravosudno odkriven niti procesuiran nijedan srbski zločinac.

Evo, trojicu srbskih zločinaca “kapitalaca”, koji su zločinarili po Hrvatskoj i istaknuto po Banovini i Slunjskom kraju, napose u gradu Slunju jer je tu u blizini bio Vojni stadio JNA. To su srpski četnički fašistički “kapitalci”:

 

1. Srbočetnik Dragan Vasiljković ili kapetan Dragan specijalist za ubijanje Hrvata i napose za vandalizam na hrvatskim kućama i katoličkim crkvama. Za rušenje tornja katoličke crkve u Gornjem Vidoševcu, nedaleko Gline dobio je kapetan Dragan pečeno janje na ražnju.

Pravosuđe u Hrvatskoj nije u stanju ili neće da ga udomi u Hrvatskoj, nego ga pusti da bordelira u Australiji.

 

2. Četnički kapitalac istaknutih zasluga za ubijanje Hrvata i sondiranje granice Velike Srbije od Karlobaga preko Karlovca i Virovitice bio je velečetnik Aleksandar Vučić, sadašnji predsjednik vlade države Srbije, s kojim se sočno ljubi drugarica Vesna Pusić i Ivo Josipović. Tu ne vrijedi nikakva hrvatska tužba za izručenje Hrvatskoj, kad on dolazi u Hrvatsku, šeće preko crvenog tepiha i zapovijeda Vesni Pusić, kako se treba ponašati. Josipović mu je bratski kao srpsom homiću istaknuto naklonjen.

 

3. Najveći srbski četničko-fašistički kapitalac, počasni građanin Slunja, preimenovanoga za vrijeme RSK u Šešeljevo, bio je zapovjednik – komandant raznih zločinstava istaknuto srbskih silovatelja Hrvatica tada vojvoda Vojislav Šešelj. On je doduše impotentan, ali ima mnogo razumijevanja za srbske pijane silovatelje pa su ga proglasili počasnim komandantom srpskih silovatelja Hrvatica.

Pravosuđe u Zagrebu zasigurno ne tražiti izručenje Šešelja u Zagreb, da se ne zamjeru Sudu pravde ICTY-u u Den Haagu. Jedino se malo buni Ivo Josipović jer mu Šešelj ugrožava predsjenikovanje u Hrvatskoj po poznatoj velikosrbskoj granici od Katlobaga granicom do Mađarske.

Tako je to kad Hrvatska neme Hrvatsko pravosuđe, nego pravosuđe – točnije krivosuđe u RH i nema hrvatske političare, nego protuhrvatske političare tipa: Pupovca, Stazića, Pusićke, Opačićke i presjednika Ivu Josipovića Golootočkoga premiera slučajne države Hrvatske Zoroklika Milanovića.

Dopunio slikoviti i popratni sadržaj iz interneta o (srpskoj) okupaciji Slunja stari Slunjanin

Dragan Hazler,

mislima u Slunju uz domobranski pozdrav: Za dom i domovinu Hrvatsku – Uvijek!

Basel, 16. studenoga 2014. – obljetnički dan od JNA i srpske  okupacije Slunja, 16.11.1991.

prof. dr. sc. Ivan Biondić – IVOT, Hrv. akad.: MIMARIJANSKA IZJAVA

Bastion Vukovar

Opozicijska se gibanja obično začinju u intelektualnim krugovima […]
Osim medija, za pad HDZ-ovske vlasti važan je bio i časopis Erasmus (1993-1997)
kojeg je uređivao Slavko Goldstein, pogotovo prve hrvatsko-srpske konferencije
koju je Erasmus organizirao 1993. u Zagrebu,
a na kojoj je 35 hrvatskih i srpskih intelektualaca
razgovaralo o uzrocima rata i načinima rješenja hrvatsko-srpskog sukoba».

(Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb, 2008.).

 

S obzirom na projekt  „Suradnja s akademskom zajednicom”  – glede 20.  obljetnice okruglog stola „Srbi i Hrvati“, što je održan  20.-22. XI. 1993. u  Muzeju „Mimara“ –  Koordinacija braniteljskih  udruga grada Zagreb („Bastion Vukovar“), dana  23. studenoga 2013. godine,  organizirala je  tribinu o temi   „Erasmus gilda: zločin za pisaćim stolom- dvadeset godina poslije». U tom kontekstu, tragom “Zagrebačke  deklaracije” (2011.) ter „Velebitne“  i „Riječke izjave” (2013.),  u obzorju  teza  za izradu POVELJE VUKOVARSKE SLOBODE donosi se

MIMARIJANSKA IZJAVA

0. U organizaciji Zajednice udruga HVIDR-e grada Zagreba u muzeju „Mimara” održan je 20. studenoga 2008. godine, glede teme «Domovinski rat – zločin za pisaćim stolom», okrugli stol «Erasmus gilda – petnaest godina poslije». Naime, tada točno prije petnaest godina, na istom mjestu, Goldstein-Pusićkina Erasmus gilda organizirala je okrugli stol «Srbi i Hrvati», koji je, kako je uvodno rekao presjedavajući (Ivan Pandža), «svojedobno izazvao žustre ne samo intelektualne, već i političke parbe». Osim maloće (Slaven Letica i Vjekoslav Krsnik), koji tom skupu «odriču bilo kakvo povijesno ili političko značenje», većina u njegovim zaključcima i intencijama «vidi niz političkih procesa koji su obilježili Hrvatsku tijekom proteklog razdoblja, a obilježavaju je i danas».  U svakom slučaju, riječ je o događu vrijedna standardne (službene) hrvatske povjesnice (v. moto).

1. Na povijesnoj prijelomnici, uoči sloma komunizma i demokratskih promjena (1990.), ne samo što se našla bez politike i bez kormilara,  uz vojno-obrambenu i gospodarsko-financijsku, često se zaboravlja, Hrvatska je bila posve intelektualno razoružana. O tomu posebice dramatično svjedoči akademik Bilandžić (1990.), koji tvrdi da su tada «preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće». U toj svekolikoj obezglavljenosti – po crti zloglasnog Memoranduma SANU (1986.) – pripremao se rekvijem Hrvatskoj. Naime, na toj je velikosrpskoj platformi, nakon poznata gazimestansksog Miloševićevog govora (1989.), objavljen strateški srpski cilj u nastupajućim događajima: dovođenje svih Srba pod jedan i jedinstven državni suverenitet, što je samo druga definicija za teritorijalno širenje Srbije.

2. Kada je kao odgovor, odmah napisao Antimemorandum (1986.), Miroslav Brandt taj  rukopis nije mogao objaviti čak ni 1990. Naime, središnje nacionalne ustanove, sa svojim čelnicima, Matica hrvatska (V. Gotovac) i Akademija (I. Supek) nisu pokazale zanimanje, iako je taj tekst unaprijed raskrinkao velikosrpsku vojnu agresiju koja se pripremala. U tom je ozračju (J)HAZU i dalje ostao  talac zloglasna Memoranduma SANU (1986.),  da bi nam se, deset godine kasnije, iz nacionalnog  Panteona iskreno poručilo da «još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum». Štoviše, uspostavljena hrvatska nacionalna država 90-ih prošlog stoljeća uzela se  u najmanju ruku kao «incident», što najbolje sažima poznata balkansko-rasna  ontologija HAZU-ova „Foruma“. Naime, «ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta»  (Dalibor Brozović).

3. U takvom se ozračju našao Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat – HOOR (1990.-1995.), čiju je lapidarnu dijagnozu i prognozu ponajbolje ispisao akademik Josip Županov (2002.). Naime, tragom Tuđmanove formule «nacionalne pomirbe», što je potekla iz hrvatske političke emigracije, Hrvati  su tada «po prvi put u svojoj povijesti poslije 1102. ratovali za vlastiti račun», tj. za svoje  nacionalne i državne interese. Međutim, onkraj izvorne «kulturne hegemonije», da se neki kulturno-povijesni sadržaji «uzimaju bez rasprave kao nešto samorazumljivo»,   HOOR je ubrzo  postao «predmetom političkih rasprava, polemika i sudskih procesa, što je bio početak njegova kraja».  S tim u svezi, na jednom od sorosevskih domjenaka,  „pariška veza“ poručuje: «treba pronaći sredstva kako bi se organizirao skup na kojem bi se govorilo o početku Domovinskog rata i o tome je li sve počelo samo zbog jedne pravedne ideje» (Neven Šimac, aktualni ideiolog Pax et iustitia-e).  Od izvora identiteta i suvereniteta, HOOR i, s tim u svezi, novoobnovljena nacionalna država, kasnije haaškom alkemijom postaje  «udruženi zločinački pothvat» (UZP).  Uglavnom, u presudnim povijesnim trenutcima, središnje nacionalne ustanove (HAZU, MH, DKH, DBHZ i dr.), kao nositeljice «kulturne hegemonije» (glede nacionalnog i kulturnog identiteta), uz famoznu «hrvatsku šutnju», koje bi po svojem pozivu trebale biti ISPRED, našle su se IZA (pače, i PROTIV!) vlastita naroda.

4. U  kapitulantskom ozračju tzv. hrvatske šutnje  i rasuta Bilandžićeva «znanstvenog smeća», potporom sorosovske filantropije, preuzevši kulturno-hegemoniju, na (pret)političku pozornicu  nastupa   Erasmus Gilda (1993.-1998.). «Ti nezavisni intelektualci od interesa i cilja» [u izvornom gilda znači «savez trgovaca i obrtnika»], obvezatni samo «novom svjetskom poretku», učinili su «upitnom hrvatsku državnu opstojnost» (V. Šakić). Kao odvjetak nacionalnog panteona (HAZU), manje više, ta družba – gdje Vesna Pusić je direktorica, dok je Slavko Goldstein glodur istoimena časopisa –  djeluje pod patronatom akademika Eugene Pusića, koji je nakon pola više od pola stoljeća otkriven kao „bivši  natporučnik sudac u vojsci NDH“ (Zvonimir Despot). Orkestrirajući nizom  aktivnosti (v. tablicu) –kako je pokazano u knjizi Magna fraus: skom ideologije otvorenog društva (2002.) -  Erasmus Gilda se predstavlila kao   parapolitički stožer koji kriminalizira HOOR i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države.  …

dokument u cielosti:

MI – 2013.