Prof. Dr. Lavoslav – Leopold Ružička

Nobelovac, Prof. Dr. Lavoslav – Leopold Ružička

Rođen u Dalju, nedaleko Vukovara 13. rujna 1887. – umro u Zürichu 26. rujna 1976.

Svakome Hrvatu, svakome Švicarcu i svakome građaninu Svijeta, koji se bavi znanošću ili ga zanima znanost poznato je ime Hrvata, Lavoslava – Leopolda Ružičke, dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, 1939. godine.
Hrvati u Hrvatskoj i mi Hrvati, koji živimo u dijaspori, napose u Švicarskoj smo istaknuto ponosni jer od trojice Hrvata nobelovaca, koji su živjeli i djelovali u dijaspori, abecedno (Ivo Andrić, Vladimir Prelog i Lavoslav Ružička) dvojica od njih, stariji Lavoslav Ružička i mlađi Vladimir Prelog, dobili su Nobelove nagrade za svoja znanstvena ostvarenja u Švicarskoj.

26. rujna 1976. je umro Lavoslav Ružička
Danas je 26. rujna 2010. Prije 36 godina, na dan 26. rujna 1976. godine umro je u Zürichu veliki hrvatsko-švicarski znanstvanik, nobelovac, Prof. Dr. Lavoslav – Leopold Ružička. Uz taj dan uslijedit će brojni osvrti na Ružičkin znanstveni, istraživalački i pedagoški rad. Svoj prilog o uzrnom kemičaru Ružički dat će i kemičari u Hrvatskoj jedna od najgledanijih emisija Hrvatske radiotelevizije TV-kalendar.
Radi toga svoj prilog o Ružički neću posvetiti njegovom radnostvaralačkom životopisu, nego pozivu svima hrvatskim, švicarskim i inim znanstvenicuma za zamolbom, da sve što znadu i posjeduju o Ružički šalju u Vukovarski muzej posvećen tome hrvatskom velikanu.
U daljnjem prilažem jedno moje pismo poslano na adresu Vukovarskog muzeja, kojemu je svrha podsjetiti sve bivše Ružičkine studente, prijatelje i znance da se pridruže akciji bogaćenja muzeja u hrvatskome i RužičkinomVukovaru.

Slijedi pismo:

Broj: 137/10-DH Datum: 15. ožujka 2010.

Ravnatelju Državnog arhiva u Vukovaru, gosp. prof. Petru Elez
Dr. Franje Tuđmana 8, HR-32000 VUKOVAR, Tel./fax.: 00385 32 425 195
E-mail: drzavni.arhiv.vu@davu.hr
(Puni naslov je napisan, da se njime može poslužiti svaki dobronamjernik, kojeg ću pozvati na suradnju)

Prof. Dr. Lavoslav Ružička bio je neiscrpivi rudnik dragocjenosti

Poštovani profesore Elez!
Zahvaljujem Vam na vrijednom pismu, kojim pozivate i otvarate suradnju na projektu Lavoslav ili Leopold Ružička za potrebe Državnog arhiva u Vukovaru. O Prof. Dr. Lavoslavu Ružički kao Instituciji organske kemije u jednoj osobi i o ljudskoj pojavi kojoj s pravom pripada naslov Univerzalnog čovjeka se ne može pisati u pismima. Za to je potrebna knjiga ili knjige, brojne disertacije i druge radnje.
Zato Vas molim, da ovo moje pismo shvatite kao moju suglasasnost za suradnju s Vama i s Državnim arhivom u Vukovaru, kojem ste na čelu, a kolika će ona biti to ovisi o danima i mjesecima, koje još imam pred sobom u istrošenoj darovnici života. Ja trošim 81. godinu.
Vašim vrlo zanimljivim i poticajno izazovnim pismom, stavili ste me pred veliki i dragi zadatak. Da je ovo pismo stiglo k meni pred 30-40 godina, ja bi Vam odgovorio knjigom ili barem pismom od tridesetak stranica plus još toliko pisama plus dvadesetak slika, plus darovane mi Ružičkine znastvene publikacije s posvetom, plus razne preporuke, posjetnice, etc…usw…itd…

Profesor Ružička je umro, a ja sam ostario i na putu sam k njemu
Sada je sve drugčije. Nema više živog Profesora Lavoslava Ružičke “Lava Organske Kemije”, kojeg sam prviput otkrio imenom i prezimenom kao hrvatskog nobelovca listajući jedan “Mali leksikon kemičara”. Bilo je to davne 1945/46. u Državnoj mješovitoj nižoj gimnaziji moga zavičajnog mjesta Slunja. Možda je taj prvi susret s hrvatskim nobelovcem usmjerio mene na put kemije, kojim sam čas mirnije čas uzbuđenije koračao ili jurio čitav život.

Pravo poznanstvo s Prof. Dr. Ružičkom sam ostvario u Zagrebu
Još kao student Farmacije u Zagrebu, upoznao sam švicarskog nobelovca iz Hrvatske, Prof. Dr. Lavoslava Ružičku. On je navraćao na Zavod za organsku kemiju Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu, k predstojniku Zavoda, Prof. Dr. Eugenu Cerkovnikovu. Njih dvojica su bili međusobno vrlo bliski iako su se upoznali tek u zrelim godinama, jer je Cerkovnikov došao u Osijek kao izbjeglica iz Rusije, iza Lenjinove Listopadske revolucije 1917. godine, a Ružička je u to vrijeme već šetao ulicama grada Karlsruhe s Diplomom organskog kemičara i i doktoratom stečenim kod čuvenog Prof. Hermanna Staudingera.
Za vrijeme moga studija 1952-1957. godine Prof. Ružička je češće navraćao u Zagreb. Koliko mi je poznato posjećivao je samo Zavod za organsku kemiju Farmaceutskog fakulteta i već drugog dana se je vraćao u Švicarsku jer je imao u Zürichu fakultetske obveze. U Zagrebu je bio mentor za troje doktoranada, diplomiranih farmaceuta: Mirko Ternbach, Bodo Stavrić i Margita Rill.
Za to vrijeme, kroz nekoliko godina ja sam s još troje studenata (Karlo Dostal, Jaroslav Lehner i Dubravka Pavić, uz još neke promjene) bio demonstrator na Zavodu za organsku kemiju i dodatno sam pomagao asistentici Margiti Rill u raznim laboratorijskim pokusima vezanim uz njeni doktorat. Isto tako sam dva puta tjedno pomagao u izvođenju sinteza raznih sulfonamida za ondašnju vojnu farmaceutsku industriju pod ravnanjem Mr.pharm. Marije Drakulić. Iz zarađenih sredstava na Zavodu podmirivao sam veći dio mojih studentskih potreba.
Obavljao sam ja i druge laboratorijske radove na Zavodu za organsku kemiju kao što su na primjer: Ekstrakcija cistina iz ljudske kose (Završna radnja iz organske kemije) i alternativna metoda za Sintezu DDT-a (Diplomska radnja) i dvije laboratorijske operacije uz predvođenje od Prof. Dr. Lavoslava Ružičke posredstvom Dr. Mirka Ternbacha. To su: Sinteza organskih spojeva sa sumporom u molekularnoj strukturi, uz fiziološke uvjete i Ekstrakcija piretrina 1 i piretrina 2 iz dalmatinskog buhača. Buhačem se je inače, uz sve druge znanstveno-istraživalačke radove i profesorska predavanja za studente bavio Prof. Dr. Lavoslav Ružička.
Moj ondašnji Profesor Dr. Eugen Cerkovnikov je predstavio Prof. Lavoslavu Ružički sav personal njegovog Zavoda. Uz već spomenute (abecedno): Eugen Cerkovnikov, Karlo Dostal, Marija Drakulić, Dragan Hazler, Dubravka Pavić, Margita Rill, Bodo Stavrić i Mirko Ternbach preostalo je još troje: asistent, Dipl. farm. (isto doktorand) Gojko Muačević, laborantica(ujedno skladištarka) Nada Ječmen i farmaceutski tehničar Antun Vugrin, ukupno jedanaestero.
Za vrijeme jednog Ružičkinog posjeta, Prof. Cerkovnikov je organizirao domjenak za sav personal, uključujući i nas studente – demonstratore i suradnike.
Tom prilikom smo pobliže upoznali nobelovca, Prof. Dr. Lavoslava Ružičku ne samo u njegovom nobelovskom i znanstvenom habitusu, nego i u drugom izdanju, kao zabavljača i šaljivčinu. Od cjelovečernjih šarolikih zanimljivosti evo samo jedne Ružičkine šale na račun nas studenata. Počeo ju je doslovce ovako:
“Recite vi meni studentski sveznalice, koji je najpopularniji proizvod organske kemije?” Uslijedilo je naše natjecanje uz navođenje onda aktualnih kemijskih spojeva (prema sjećanju): amino kiseline (Fischer), srčani glikozidi (Stoll), DDT (Müller), nylon, plastične mase… “Niste položili ispit!” Mi smo nastavili nabrajati lijekove, počev od aspirina i kinina preko sulfonamida do antibiotika. Niti to nije zadovoljilo našeg izazivača Prof. Dr. Lavoslava Ružičku. Prešli smo na njegova otkrića: hormone i razne polimere, ali ni time nismo zadovoljili, ni odgovorili na Ružičkino pitanje.
Onda smo se i mi studenti raskuražili i postavili profesoru Ružički pitanje: Jeli to neki stari kemijski proizvod ili nešto novo, što još nismo učili?! Odgovor je uslijedio: “To je vrlo stari proizvod”.
Opet smo se mi bacili u traženje starih proizvoda od Hypokrata, preko Paracelsusa do homeopata Samuela Hannemanna i našeg Rudolfa Steinera, zatim smo se bacili na polimere od Mac-Intoscha, preko Swana, Staudingera do nylonaüa Corothersa i drugih, ali zadovoljavajućeg odgovora nismo dali.
Nakon toga, iscrpljeni našim odgovorima, zamolili smo profesora Ružičku, da nam otkrije ime toga proizvoda.
On se je nasmješio i rekao: “Vino!”
Sad nas je tek izazvao: Ali, gospodine Profesore, to nije organska kemija nego kemija vrijenja, koja spada u biokemiju.
“Sve kemije, koje ste spomenuli spadaju u organsku kemiju!”
Na to smo se mi opet pobunili rekavši: Tu spadaju vrlo brojni proizvodi vrijenja kao što su kiselo mlijeko, sirevi, jogurt, kefir, itd. uključujući i pivo, koje se isto nalazilo na stolu uz vino.
Ružička: “Jest, mladi kolege, ali naš Spasitelj Isus Krist nije pretvarao svoju krv u pivo, nego u vino. Stari Latini nisu rekli: “In pivo veritas!”, nego: “In vino veritas!”
Iza toga je uslijedilo ugodno časkanje, u kojem smo svi davali prednost našem uzornom nobelovcu Prof.Dr. Lavoslavu Ružički.

Postdiplomski studij na ETH-u u Zürichu
Moja poslodavna tvrtka SANDOZ AG, kasnije NOVARTIS, u kojoj sam djelovao kao znanstveni suradnik poslala me je na Postdiplomski studij na ETH- u Zürichu. Glavni voditelj je bio Prof Dr. Peter Speiser, inače dobar prijatelj s Prof. Dr. Leopoldom (Lavoslavom) Ružičkom. Kad smo se malo bolje upoznali i Prof. Speiser doznao da sam ja iz Hrvatske organizirao je zajednički posjet k Prof. Ružički. Tom prilikom bilo nas je samo četvero: domaćini Leon (kako ga je zvao Prof Speiser), njegova supruga iz drugog braka, Gerturde, Speiser i ja. Zadržali smo se u vrlo ugodnom časkanju uz šljivovicu, kavu i dodatke jedno dva sata.
Nadalje, za vrijeme moga postdiplomskog u Zürichu provodio sam malne svako subotinje popodne kod Prof. Ružičke na njegovu izričitu želju. Satima smo sjedili na terasi njegove obiteljske kuće u Freudebergstrasse 101 (nedaleko od ETH – Eidgenossische Technische Hochschule) i razgovarali o svemu i svačemu. Inače, Prof. Ružička je u svemu ljudskome bio toliko univerzalan, da je jedanput, moj prijatelj Dr. Žarko Dolinar rekao: “Ružička je čak i kemičar”. Nikad s njim nije bilo dosadno. Najčešće sam nalazio kod njega posjetitelje, njegove bivše studente, doktorande i kolege profesore s ETH. Posjeti kod njega bili su društveni skupovi, u kojima je bilo, ozbiljnosti i šale. Ružičkina društvenost bila je neiscrpna u raznim zanimljivostima iz svih ljudskih domena, uključujući (moram i ja reći) i kemiju. Imao je veliki botanički vrt, kojeg je sam obrađivao i rado govorio o svakoj biljnoj vrsti, a njegova supruga se je znala požaliti, da njezin Leon više razgovara sa svakim cvijetom u svome vrtu, nego s njom. “Da ne volim cvijeće bila bi ljubomorna na njega!” Na to je Ružička sa smješkom reagirao: “Eto vidite, kolega Hazler, mene moja supruga još uvijek naziva cvijećem!” Naime, izjava gospođe Gertrude se je mogla dvojako shvatiti.

Danas je sve drugčije
Nema više na životu našeg Lava Ružičke, našeg, bez premca najvećeg organskog kemičara svoga vremena u cijelome svijetu, nema više bogatoga Ružičkinoga botaničkog vrta u Freudenberstrasse 101, a supruga Gertruda Ružička Frei je nastavila život u svome zavičaju nedaleko Züricha.
Ja sam postao starac kao što je onda bio Prof. Ružička pa sam brojne naše dijaloge zaboravio. I one nezaboravljene ne mogu staviti u ovo pismo jer bi pismo zaista postalo preopširno.

Ružička je volio dopisivanje
U dugom nizu specifičnosti Prof. Lavoslava Ružičke bilo je dopisivanje sa svojim kolegama i prijateljima. Jedan Ružičkin doktorand, moj prijatelj Dr. Ladislav Kocijan, inače Poljak pokazivao mi je jedno tridesetak pisama i još mnogo više blagdanskih i rođendanskih čestitaka pisanih od njegovog profesora Ružičke. Čak je bilo čestitaka pisanih poljskim jezikom.
Inače, Prof Ružička je pored tzv. velikih jezika kao što su njemački, engleski, francuski, španjolski, talijanski i dosta dobro ruski, znao i druge slavenske i neslavenske jezike, uključujući latinski, grčki i mađarski. Znao je i brojna pisma, uključujući i hrvatsku glagoljicu.
Već sam spomenuo Ružičkino dopisivanje mojim prijateljem Ladislavom Kocijanom.

Telefoniranje mu je bilo manje omiljeno, nego dopisivanje
Ružička nije volio telefon. Razne telefonske razgovore smatrao je slanjem riječi u svemir. Ne vjerujem, da smo si mi dvojica kroz dvadesetak godina našeg obnovljenog poznanstva i prijateljstva telefonirali petdeset puta. Suprot tome, imao sam oko 50 Ružičkinih rukopisnih pisama, razglednica, slika s posvetom i publikacija s posvetom… Oko polovinu od toga sam poslao u Vukovar, kad je bio otvoren Ružičkin muzej. Nekoliko pisama i slika sam darovao u Zbirku Žarka Dolinara i jedno 4 ili 5 pisama sam darovao mojoj kćeri Doc. Dr. Kroati Hazler Pilepić. Osobno imam još vrlo malo originalnih Ružičkinih rukopisa i slika (fotografija). To ću postupno poslati u Vukovar. Zamolit ću i moju kćer, da i ona pošalje originalna pisma ili barem polovicu originalnih i polovicu kopija Ružičkinih pisama u Vukovar. Ali sve to neće biti sutra, nego u dogledno vrijeme. Poznam ja još neke ljude, koji su kontaktirali s Prof. Ružičkom. Jedan od takvih je naš čovjek Dr. Edo Krušlin, koji živi u Baselu. Nekolicina Hrvata iz grada i kantona Züricha su posjećivali Prof. Ružičku. Spomenut ću samo dvojicu za koje sam siguran: Ing. Zvonko Čičić, Ing. Stipe Roščić…
Zamolit ću ja sve poznate da pošalju, što imaju direktno na Vašu adresu, gospodine Elez ili na mene pa će to na neki način prispjeti k Vama u Vukovar za Ružičkin muzej.

Srbski barbari su nepopravljivo uništili Ružičkin muzej u Vukovaru
Žao mi je da su srpski barbarski uništavatelji tako strašno razorili lijepi hrvatski grad Vukovar i popljačkali ili uništili gospodarska, kulturna, umjetnička, povijesna, arhivska i druga blaga toga grada. U tom uništavnju, uz sve drugo, netragom su nestala i Ružičkina pisma pisana meni, koja sam je darovao Vukovaru.
Ovo što još imam predat ću za sadašnji Državni arhiv u Vukovaru i kako sam već rekao, zamolit ću moju kćer u Zagrebu, da to i ona učini.
Ja sam voljan darovati Državnome arhivu u Vukovaru ili Gradskoj knjižnici nekoliko stotina primjeraka knjiga iz raznih struka, pretežno pisanih njemačkim, manje engleskim i nekoliko francuskim jezikom. Isto tako mogu darovati nekoliko godišta časopisa GEA i još nekih publikacija.

Vraćam se još malo u studentsku mladost
Ponavljam već naprijed spomenuto, da sam već kao student Farmacije u Zagrebu, upoznao švicarskog nobelovca iz Hrvatske, Prof. Dr. Lavoslava Ružičku. On je navraćao na Zavod za organsku kemiju Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu, k predstojniku Zavoda, Prof. Dr. Eugenu Cerkovnikovu. Njih dvojica su bili međusobno vrlo bliski – ljudski i znanstvenosuradnički, iako su se upoznali tek u zrelim godinama, jer je Cerkovnikov došao u Osijek kao izbjeglica iz Rusije, iza Lenjinove Listopadske revolucije 1917. godine, a Ružička je u to vrijeme već šetao ulicama grada Karlsruhe s Diplomom organskog kemičara i doktoratom stečenim kod čuvenog Prof. Hermanna Staudingera.

Mr.ph.sci. Dragan Hazler.

L. Ružička i D. Hazler, photo by Ž. Dolinar

Comments are closed.