Silvije Strahimir Kranjčević: MOJ DOM

Oda Hrvatima  dijaspore

MOJ DOM

 

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I… gutam svoju bol!

 

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;

Mom odkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug.

 

Ja nosim božtvo ovo – ko zapis čudotvorni,

Ko žića zadnji dah;

I da mi ono padne pod nokat sverazorni,

Ja past ću utoma.

 

Ah, ništa nemam; to sve je što sam spaso,

A spasoh u tom sve,

U čemu vijek mi negda sav sretan se je glaso

Kroz čarne, mlađe sne!

 

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,

Ja obraz pronijeh njen;

Na svojem srcu grijem već klonula joj bila

I ljubim njenu sjen.

 

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,

Svih pradjedova prah,

Nepogažene gore i šaren-đulistane

I morske vile dah.

 

…Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio

I bježat moram svijet;

U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,

Al ovaj nije cvijet.

 

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom

Na javi i u snu,

I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:

O, je li jošte tu?!

 

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,

Ah ponajljepši san;

I moja žedna duša tom sankom joj se klanja

I pozdravlja joj dan.

 

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu

I krinidbeni pir,

I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu

U pola mora šir!

 

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more

Posvećuje mi grud;

Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,

I… lutam kojekud.

 

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,

Zaorit ću ko grom:

O, gledajte je divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!

 

Silvije Strahimir Kranjčević

Sarjevo, 1897.

Comments are closed.