Zvonimir Došen: “NIKO NEMA ŠTO SRBIN IMADE”

U prošloj emisiji citirao sam jedan mali dio pjesme koja opisuje razloge za koje su se Hrvati, poput Mijata Tomića, odmetnuli u hajduke.

Za uzporedbu, danas ću navesti nekoliko primjera za koje su to činili Srbi ( ustvari većinom posrbljeni Vlasi ).

Da se to ne bi shvatilo kao nekakve izmišljotine jednog “ustaše”, jer  za sljedbenike velikosrbske ideje svi smo mi ustaše, poslužit ću se onim što je zapisano u njihovim  epskim pjesmama i što o tome pišu neki pismeniji Srbi poput nastavnika Petra Jokića.

Evo što Jokić piše u svome osvrtu – Hajdučki ciklus narodnih epskih pesama:

“Hajduk ova arapska reč u prevodu na srpski znači – odmetnik, razbojnik.                Prema tome, hajduci su razbojnici.

Kad je reč o srpskim hajducima, koji se naročito množe posle najezde Turaka na srpske teritorije, romantično tumačenje da su oni borci za slobodu srpskog naroda, nema valjane potvrde u stvarnosti.  To su ljudi koji su više iz ličnih razloga otišli s druge strane zakona.

Pljačkali su turske karavane, ali nije im bilo mrsko da otimaju dragocenosti i od imućnijih Srba.  Zašto ih onda narodni pevači glorifikuju?

Odgovor bi mogao biti u pitanju: Zašto su ortodoksnog izdajnika Marka Kraljevića ti isti pevači svrstali u najveće srpske junake!?

Ovde se, pre svega, radi o tome s koje strane posmatrate događaje; NATO rušenje srpskih mostova, zgrade televizije i Avalskog tornja za Srbe je teroristički čin, a za naše “prijatelje” Francuze, Amere i Engleze “Milosrdni anđeo”.

Isto tako, epski veličanstveno rušenje kula bliznakinja u Njujorku u direktnom prenosu na CNN-u za Amere je bio teroristički čin, a za Arape i većinu Srba “Božja pravda”.

Kaže Jokić.

 

Kako vidimo i ovaj naoko razboriti Srbin “zaboravlja” navesti da je NATO, poslije vrlo dugog sustezanja, konačno morao na neki način pokušati zaustaviti srbske mega-zločine nad albanskim pučanstvom na Kosovu. I,  kad je konačno stupio u akciju, bio je vrlo selektivan uperivši svoje bombe na nekolicinu objekata, strogo pazeći da ne bude ljudskih žrtava. Ipak, to je za Srbe “veliki teroristički čin”, a rušenje Međunarodnog  Trgovačkog Centra u New Yorku, gdje je živote izgubilo preko 2.500 nevinih civila ( raznih nacionalnosti )  za većinu Srba je “Božja pravda”.

 

Nu kako sam u prošloj emisiji naveo, sve hrvatske pjesme o hrvatskim narodnim junacima i hajducima opisuju stvarnost.

Sad pogledajmo tko su bili srbski junaci i hajduci i za što su odlazili u hajdučiju.

 

Za Jokića Marko Kraljević je ‘ortodoksni izdajnik Srba’ iako znade da je to ustvari fantomska osoba, izmišljotina bolesne mašte nekog starog vlaškog guslara.

Ipak, ako ne za sve Srbe u Srbiji, za mnoge tkzv. hrvatske i bosanske  Srbe on je svojom junačkom rukom  iz “suve drenovine” iztiskao vodu i – pola pio, pola šarcu davao, a  kad se jednom ogledao u bunaru vode, “viđe Marko da će umrijeti”, razljutio se i svoj buzdovan bacio “s Urvine planine, a u Crno i debelo more” ( znači preko pola Srbije i cijele Bugarske ).  A što mislite o onoj – Kasno Marko stiže na Kosovo” ?          Biva da se nije zabavio iztiskanjem vode iz suhe drenovine bio bi na vrieme stigo na Kosovo i sam samcat potukao tursku vojsku.

 

Sjećam se kako su u namjeri da nas na brzinu “vaspitaju”, uz pjesme o “Marku Kraljeviću”,  nama djeci o osnovnim školama odmah poslije 2. svj. rata naturali i knjige  srbskih epskih pjesama o raznim srbskim “junačinama” poput  “Starine Novaka”, “Deli Radivoja” i drugih, pod naslovom “Rašta Novak ode u hajduke”.

 

Pošto smo “slabo umeli da govorimo jezikom kojim i Bog govori”, mi nismo shvatili da taj “Rašta” znači – radi čega, pa smo mislili da je tom  Novaku bilo ime Rašta.

 

Evo što se kaže u toj pjesmi :

 

Kad je tobože nekakav knjaz Bogosav upitao “Starinu Novaka” zašto je otišao u hajduke, ovaj mu odgovara:

“…….Kad me pitaš, pravo da ti kažem:                                                                              Kad Jerina Smederevo gradi,

Pa naredi mene u argatluk,                                                                                               Argatovah tri godine dana,

I za pune do tri godinice,                                                                                                        Ja ne stekoh pare ni dinara,

Nit zaslužih na noge opanke….

Onda stade pa i kule zida

Pozlaćuje vrata i pendžere,                                                                                                 Pa nametnu namet na vilajet,

Sve na kuću po trista dukata.

Ko imade, i predade blago;

Ko predade, onaj i ostade.

Ja sam bio čovek siromašan,

Ne imadoh da predadem blago,

Uzeh budak s čim sam argatovo,                                                                                     Pa s budakom odoh u hajduke……”.

 

Vrlo dobro se jećam da je u jednoj pjesmi na upit “rašta” je otišao u hajduke odgovorio:

“Zla baština i neimaština – i babova hrđava baština” –       Znači kad nije imao svoje išao je otimati tuđe.

Kad malo pogledamo tko je zapravo bio taj Novak biti će nam jasno da je to točno, jer kao predak današnjih “Roma”, otišao je u hajdučiju radi krađe, odlike koja je odavna usađena u gene njegovih predaka

 

A tko je ustvari bio rumunjski “Baba Novac” ili srbski “Starina Novak” ?

Prema informacijama pisanim na engleskom jeziku, rođen je 1530. g. na jednoj adi Poreč na Dunavu  kod današnjeg Donjeg Milanovca, na samoj granici Srbije i Rumunjske.

Otac mu je bio srbski ciganin, a majka rumunjska ciganka.                                                  U ranoj mladosti, kao i svi njegovi sunarodnjaci naučio je zanat krađe i prevare radi čega je od turskih vlasti bio uhićen  i zatvoren u smederevskoj tvrđavi.                                        Dobio je nadimak “Starina”, ne radi starosti, nego za to što su mu Turci u zatvoru izbili sve zube, pa je izgledao kao starac.

Vjerojatno radi svađe oko ukradenog plijena,njegovi sunarodnjaci ( pređi današnjih “Roma” ) spalili su ga na lomači u Cluju u Rumunjskoj 1601. godine. Tu su svome heroju “Baba Novacu” kasnije podigli spomenik, koji i danas tamo stoji.

 

Ali, sve to nije nikakvo čudo.  Nu što je čudo jest da ti srbski “narodni pesnici” u tim svojim “glorifikovanjima” svojih hajduka pišu tako nevjerojatne gluposti u koje samo umno poremećeni mogu vjerovati.

 

Stari rimski gradić Vinceia, današnje Smederevo, sagrađen je na desnoj obali Dunava još u 1. stoljeću prije Krista, a postao je srbski za vrieme cara Dušana.                           Poslije poraza na Kosovu 1389. godine despotija  Smederevo i uža okolica  bilo je         jedin ostatak nekadašnje srbske države,.

To je bila despotija kojom je vladao  Đurađ Branković, sin Vuka Brankovića kojeg neki Srbi i danas smatraju najvećim “izdajnikon srpstva” za to što se 1389.  g. nije odazvao pozivu kruševačkoga knjaza Lazara Hrebeljanovića da pođe na Kosovo u boj protiv Turaka. ( Iako je ovaj Lazar bio samo nekakav “ćata” u dvoru cara Stevana Dušana, on je posmrtno kod Srba postao, ne sam car, nego Sveti car Lazar ).

Druga žena Đurđa Brankovića bila je Grkinja Irena Kantakouzene, ali kako su Srbi oduvijek pokušavali “srbizirati” sve, pa i samu bibliju, Irena je postala Jerina.

 

Pa kakve veze sve ovo ima sa srbskim junakom “Starinom Novakom” ?                     Nema baš puno, osim jednoga problema.  Đurađ Branković i njegova “Jerina”  su nadograđivali smederevsku tvrđavu u razdoblju između 1430. i 1453. g., kad je Đurađ umro, a “Jerina” je zaglavila 1459. g. kad su Turci  zauzeli Smederevo.

 

Znači da  je taj Novak “argatovo” na izgradnji Jerinine tvrđave i otišao u hajduke nekih 100 godina prije neg se rodio.

 

I ne samo to. On je, kako Srbi vjeruju, bio veliki hajduk i ratnik koji je  u isto to vrieme ( 100 godina prije nego je rođen ) iz timočke krajine, na krajnjem iztoku Srbije, gdje je tobože ratovao protiv Turaka, lijepo kroz turske kordone prešao cijelu Srbiju i otišao u pećinu na Palama iznad Sarajeva, u koju Srbi i danas hodočaste.

 

Jedan drugi od niza slavljenih srbskih “junaka” je šabački ciganin “Hajduk Stanko”.

Kakav je to junak bio najbolje opisuje Jokić gdje kaže:  “Najpoznatiji mačvanski hajduk Stanko Aleksić koga je proslavio Janko Veselinović u romanu “Hajduk Stanko” bio je običan razbojnik koji je naročito pljačkao baš srpske domaćine i od ondašnje srpske vlasti zbog toga bio na smrt osuđen…..”

 

Tako glupe fantazije kojima se glorificira te i takve kradljivce, vucibatine i najobičnije drumske razbojnike nisu pisali potomci Srba koji su u obrani svoje domovine pali u bitkama na Marici i Kosovu, nego  su ih ( stoljećima kasnije ) pisali  baš oni Vlasi iz durmitorskog gorja ( današnji Srbi u Crnoj Gori ) koji su poslije  skoro podpunog uništenja pravih Srba u tim bitkama, kao turske sluge uzurpirali srbski nacionalni identitet najprije u Srbiji , a kasnije i u svim krajevima pod turskom okupacijom.

 

Za to je najviše tih halucinacija o tobožnjim srbskim junacima napisano ijekavicom.

 

Da ta “poezija” nije ništa drugo nego tlapnja primitivnih i bolesnih mozgova vidi se i iz ovih stihova :

“…Na Vuliću bratu Milićevu,

Na glavi mu čekrkli čelenka,

Baš čelenka od dvanajest pera,

Svako pero po od litru zlata…..”

 

Kubični decimetar ili  “litra”  zlata teška  nešto preko 19 kg, znači da je ovaj  “junačina” na glavi nosio više od 230 kg zlata.

Englezi bi rekli:  – Really?  Only the Serbs eh?  Very interesting!

 

Ili ona o “Malom Radojici”;

 

“….Lože njemu vatru na prsima,                                                                                           Al’ je Rade srca junačkoga                                                                                               Ni se miče, ni pomiče Rade…..                                                                                   Uhvatiše zmiju prisojkinju,                                                                                               Pa turaju Radu u njedarca,                                                                                               Al je Rade srca junačkoga                                                                                                Ni se miče, ni se od nje plaši…”.

 

Jedan od potomaka tih halucinirajućih durmitorskih pjesnika je i  novi “ srpski narodni pjesnik”  Radovan Karadžić, koji je, kako mi jednom reče Sarajlija,inženjer Esad Tuzović, rođen u zabitnom zaseljku, Stojser, u Durmitoru. To njegovo rodno selo, Stojser, navodno je dobilo to ime zato što tamo zimi zapadne snijeg visok i do 2 metra, pa Stojserani koji još i danas žive u primitivnim izbama  bez vode i zahoda, u tako visokom snijegu moraju vršiti nuždu “stojećki”.

Vjerojatno sad u Den Haagu taj ‘narodni pjesnik’ piše pjesme o “Later Day Saints of Greater Serbia” poput njega, Mladića, Arkana, Šešelja i drugih psihopata koji se u ovom prošlom ratu , poput svojih opjevanih predšasnika, proslaviše krađom, paležom, masovnim silovanjima i umorstvima nevinoga pučanstva.

 

Za Dom Spremni !   Ja sam Zvonimir Došen

 

Hrv. Inf. Radio Program u Torontu,  9. prosinca 2012.